„Ostat će zapamćeno u povijesti kao najveća masovna obmana da se jedno vrijeme mislilo da je ugljikov dioksid, koji daje život svim biljkama, smrtonosni otrov.“
Richard Lindzen, Profesor Emeritus of Atmospheric Sciences at MIT1
Dolaskom na vlast Donalda Trumpa global-patrioti i borci protiv fosilnih goriva doživjeli su značajan udarac. Budući da su globalisti desetljećima radili na tome da raskuće gospodarstvo SAD-a, nova administracija nastoji svim silama spasiti što se dade spasiti. Do jučer nedodirljiva kapitalistička načela o neograničenoj slobodi kretanja ljudi, roba i kapitala velikim su dijelom dovedena u pitanje u državi koja je do sada bila glavno uporište kapitalističke ideologije. Globalistima je posebno teško palo gledati kako je američki predsjednik grubo odbacio omiljenu ideologiju o zelenoj tranziciji. Sa svih strana pljušte komentari: „Kakav grubijan! Kako može tako bešćutno postupati s našom omiljenom zelenom igračkom? Kakav uskogrudni provincijalac koji nema ni truna planetarnog patriotizma! “
Među državama koje su bile posebno nezadovoljne ponašanjem američkog kauboja u salonu, nalazi se i Hrvatska. To treba razumjeti kada se uzme u obzir koliki je trud uložen u prevođenje i provođenje briselskih direktiva, da bi sve završilo formiranjem Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije. Trebalo je pronaći izraze i riječi koje na prvi pogled izgledaju samorazumljivo i prihvatljivo.
Pogledajmo pažljivije umivene formulacije hrvatskog ministarstva:
„Ministarstvo igra ključnu ulogu u provedbi politika koje imaju za cilj smanjenje okolišnog otiska i prelazak na zelenu ekonomiju, što uključuje prelazak na niskougljično gospodarstvo i razvoj kružnog gospodarstva i aktivnu borbu protiv klimatskih promjena.“
„Sudjelovanje u međunarodnim sporazumima za borbu protiv klimatskih promjena, kao što su Pariški sporazum i Montrealski protokol.“
„Donošenje strategije niskougljičnog razvoja RH… dugoročno održiv razvoj i klimatsku neutralnost.“
Ako pažljivije čitamo načela kojima se rukovodi novo ministarstvo u Vladi RH, onda ćemo ispod leksičke šminke pronaći dosta toga što je problematično i neostvarivo. Postavlja se pitanje zašto se jedna mala država koja ima zanemariv „politički i gospodarski otisak u svijetu“ gura u prve redove zelene avangarde? Zašto ne bi mogli malo pričekati, na tuđim primjerima vidjeti kako funkcionira zeleno gospodarstvo pa onda izvući zaključke?
Najveći dio povijesti ljudsko je društvo imalo gospodarstvo s minimalnim „ugljičnim otiskom“. Taj minimum bio je samo povremeno narušavan u vrijeme ratova velikim paležima gradova ili mirnodopskim požarima. Ako to zanemarimo, ostaje pitanje kako to da su se i u prošlosti događale velike klimatske promjene kada je čovjek u malim količinama proizvodio ugljikov dioksid? Kako to da je današnji skoro nenaseljeni i ledeni otok Grenland davno dobio naziv Zelena zemlja? Pa nisu valjda Vikinzi imali zelene halucinacije?
„Svi (ukupno 17) UN-ovi „Novi ciljevi za održivi razvoj“ usmjereni su prema Zelenoj agendi, to znači kapitalizam obojen u zeleno, uz ogromne troškove za ljude i svjetske resurse… Oni potpuno ignoriraju veliki utrošak fosilnih goriva tijekom prelaska na gospodarstvo s obnovljivim izvorima energije.“
Peter Koening, former Analyst at the World bank2
„Spaliti ili ne spaliti smeće“, pitanje je koje potresa Zagreb
Gospodarenje otpadom realni je problem za cijelu Hrvatsku. Problem je rješiv ako se počne rješavati uvažavajući materijalne činjenice i tuđa rješenja, ali postaje nerješiv kada se ljudi izlože izluđujućoj medijskoj indoktrinaciji o „kružnom gospodarstvu“ i neprijateljstvu prema svim dimnjacima i mikročesticama u zraku, uz odlučan stav da se zadrži postojeći standard življenja. Jednog dana će novi Brešani imati izobilje materijala za pisanje novih djela po uzoru na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja. Novi autor treba samo pratiti realizaciju gospodarenja otpadom u Zagrebu gdje se građani pozivaju i prisiljavaju na razvrstavanje otpada da bi isti otpad opet bio istresen na zajedničku hrpu. Malo pametniji tvrde da je prethodno trebalo izgraditi sortirnicu, ali tu je opet novi problem, što učiniti s otpadom koji je neupotrebljiv ili neisplativ za reciklažu. Kompostane neće nitko u blizini jer je tu neugodan miris i stotinu drugih problema s podzemnim vodama… Tu povremeno iskrsnu i genijalne ideje da se otpad odvozi u druge krajeve i države, neka je ta strašna opasnost što dalje od mene, tako da ja mogu čiste savjesti sjesti navečer pred TV i pogledati ponovno zlokobna upozorenja o tome što očekuje one koji se ne pridržavaju upozorenja Grete Thunberg. A kada se netko drzne u Hrvatskoj i predloži da je potrebno izgraditi energane i spalionice za dio otpada koji se ne može reciklirati, onda se odmah prelije čaša građanskog strpljenja. Ispada da su svi složni u tome da ne žele u blizini otpad, ali ne znaju što s njim uraditi. I dok su građani potpuno zaokupljeni ovom važnom problematikom, ne primjećuju kako je sve više mladih poznanika isparilo na „tržištu rada“ po bijelom svijetu i da su njih zamijenili stranci kojima nimalo nije stalo za briselske direktive o ugljikovom dioksidu i koji se sigurno čude tome da jedan grad veličine Zagreba nema spalionicu energanu. Zagrepčani nemaju ništa protiv toga da koriste električnu struju proizvedenu u termoelektrani ili nuklearnoj elektrani, samo da se ti zli objekti ne nalaze na horizontu.
Ovo se ministarstvo zaista može pohvaliti pred Barbie von der Leyen da ozbiljno shvaća Zelenilo. U Hrvatskoj su skoro svi dimnjaci porušeni, stočarstvo ide svom kraju i nitko se ne treba bojati našeg metana, a većina je mladih ljudi otišla iz ovog zelenog raja. I nije se potrebno bojati da će zamjensko stanovništvo s dalekog istoka tu nešto promijeniti jer oni dolaze iz krajeva koji ne vole dimnjake i industriju. Budući da ti doseljenici više vole djecu nego domaće ljubimce, uskoro može nastati problem kako nazvati novi teritorij i koji će tu biti službeni jezik? Zar nisu i europski kolonizatori donosili svoja imena za „novootkrivene“ zemlje?
„Oslanjanje Velike Britanije samo na energiju vjetra i sunca jest matematička ludost, veoma problematično i nezamislivo.“3
Barbie će sigurno ohrabriti zagrebačkog gradonačelnika koji nabavlja flotu električnih gradskih autobusa u Zagrebu. Naravno, ona neće postavljati suvišna pitanja: koliko će ukupno stajati korištenje takvih vozila poslije pola milijuna prijeđenih kilometara? Poznato je da današnji električni akumulatori imaju nezgodan običaj samozapaljenja i da su veoma skupi. Tko će odgovarati za posljedice? A zagrebački gradonačelnik može biti miran, on je već uzeo toliko veliki hipotekarni kredit na „tržištu kapitala“ da može pokriti sve eksperimente. Izgradnja plinovoda koji će moći transportirati vodik još je jedan veliki iskorak prema zelenoj Hrvatskoj.
Robotizirano taksi vozilo na električni pogon
U srpnju 2021. u Zagrebu ukazala se Barbie von der Leyen. Odmah je bilo jasno da je na vidiku nešto veliko. Pored ostalog, ona je tom prilikom snažno ohrabrila mladog hrvatskog poduzetnika koji želi proizvoditi gradske robot-taksije te je za taj projekt odobrila kredit od 179 milijuna eura. Pale su velike pohvale od predsjednika Vlade: „Ovaj projekt bit će projekt budućnosti, sto posto digitalan i zelen i upravo na tom tragu željeli smo pokazati da Hrvatska daje podršku tehnološkoj industriji“. Predsjednica Europske komisije također je bila oduševljena: „Velik je događaj što je hrvatski plan odobren i veselim se što ćemo podupirati Hrvatsku kako bi taj plan i ostvarila. Mate, vidjevši vašu prezentaciju, moram priznati da sam silno impresionirana. Vidjela sam budućnost prijevoza ovdje u Hrvatskoj i to je odgovor na klimatske promjene, nešto što štiti okoliš…“ Treba naglasiti da je ta političarka pokrovitelj još većih i uspješnijih projekata.
Jedina mrlja na tom velikom projektu pojavila se kasnije (lipanj 2024.) prilikom prezentacije prototipa električnog robot-taksija. Prezentaciju je došao ponovno uveličati i predsjednik Vlade RH. Sve je bilo dobro dok se nije ustanovilo da se robot-taksi ne miče s mjesta, a trebao bi biti pametniji od živih vozača u gradskoj gužvi. Ovo nije nimalo pokolebalo mladog hrvatskog poduzetnika niti predsjednika Vlade, važno je da su milijuni namijenjeni u dobrom smjeru, a to je zelena tranzicija. A što se tiče velike kume, ona je sigurno već zaboravila tu malu epizodu u mnoštvu velikih uspjeha.
Valja podsjetiti da Hrvatsku zaobilaze proizvođači automobila još od vremena Jugoslavije, da je firma Mate Rimca proizvela i prodala nekoliko veoma skupih električnih automobila koje je kupilo nekoliko bogataša egzibicionista kojima oni služe jedino da pokažu svijetu koliko su bogati. A robot-taksija nema, a trebao se davno pojaviti i već su ljudi počeli gubiti vjeru. A kada se pojavi, prosječan zagrebački vozač rado će prepustiti prve mjesece vožnje obiteljima i likovima koji su dali podršku ovom projektu.
Nije poznato koliko će vozila na električni pogon biti skuplja u gradskom prometu od vozila na plin, ali to pitanje ne postavlja nitko iz Grada i Vlade. To treba razumjeti jer oni lete tako visoko globalno da se ne stignu baviti takvim prizemnim sitnicama. Bit će zanimljivo promatrati daljnju realizaciju zelene tranzicije i klimatske neutralnosti na zagrebački način. Može se očekivati da će ovaj briselski pothvat biti polako gurnut u stranu jer će ga zamijeniti drugi, mnogo važniji projekti za spas našeg Planeta. Ovakvo financiranje ne može proći nekažnjeno, a kazna je odgovarajuća inflacija. Problem je u tome što takvu kaznu neće osjetiti na svojoj koži promotori zelene agende.
U Hrvatskoj političari ne bi mogli bez poštapalica i bilo bi im teško kada bi ih netko zabranio. Poštapalice imaju svoj vijek upotrebe, ali uvijek izrone nove i još ljepše kako se intelektualno hromi političari ne bi našli u situaciji bez ortopedskih pomagala. Među tim pomagalima su „europske vrijednosti“, „dekarbonizacija“ i „održivi gospodarski razvoj“. Između dva važna leta za Bruxelles, oni se često „fokusiraju“ na „održivi gospodarski razvoj“. Običan čovjek odmah se zapita što je to održivo gospodarstvo? Mudraci iz Bruxellesa odmah će priskočiti u pomoć i objasniti da je to dekarbonizirano gospodarstvo ili gospodarstvo utemeljeno na obnovljivim izvorima energije, kao što su vjetar i sunce. Oni odmah imaju i spreman odgovor na primjedbu da je to sve preskupo i praktično neostvarivo: „Ni jedna žrtva nije prevelika kada je u pitanju spas svemirske domovine planeta Zemlja“.
„U praksi korištenje energije vjetra je veoma skupo za održavanje, stabiliziranje i izuzetno nepouzdano s obzirom na promjenjivost ponašanja vjetra.“4
Strategija je inače omiljena poštapalica među hrvatskim političarima. Kada netko želi sebi dati na značenju, onda rado koristi ovu ispraznicu. Skoro da bi je ponekad trebalo zabraniti i natjerati političare da daju rješenja kratkoročno i konkretno. Neka se jednom okane tuđih strategija na duže staze i prihvate posla lokalno. Kada bi tako razmišljali zagrebački čelnici, onda bi odlaganje i zbrinjavanje otpada bilo davno riješeno. U tom bi slučaju jedan budući pisac komedija izgubio materijal za djelo s naslovom Zbrinjavanje smeća u selu Mrduša Velika.
Zelena tranzicija postala je u Njemačkoj državna politika bez obzira na stranačku pripadnost. Njihova ih je „strategija“ dovela do političke histerije pa su zatvorili ne samo rudnike, nego i nuklearne elektrane. Osim toga, prevladalo je mišljenje da sve poslove koje su tradicionalno obavljali uglavnom muškarci, mogu podjednako obavljati i žene. Tako zeleni provode dvostruku revoluciju u Europi. Rezultat je niz državničkih ženskih likova za pamćenje. Jedna od njih je i dosadašnja njemačka zelena ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock. Jedne noći ona je loše sanjala i ujutro je obznanila svijetu da su Nijemci ponovno u ratu s Rusijom, da se treba pod hitno naoružavati i da tu nije važno što većina naroda misli s obzirom na loša povijesna iskustva. Čudna je ovo politička metamorfoza, od radikalnog pacifizma do ratoborne Amazonke, koju ne zanimaju pojmovi kao crna i obojena metalurgija, visoke peći i siromašne prirodne mogućnosti njemačkog podzemlja. Tko zna, možda njemačka ministrica ima još neobjavljenu noćnu poruku od Barbie von der Leyen, koja nudi rješenje za njemačko ratno gospodarstvo uz pomoć vjetrenjača.
A možda je ova političarka u pravu. Zašto mnogo razmišljati kada će sutra neki novi politički zaokret vratiti njezin narod na prijašnje pozicije jer se Njemačka od 1945. godine ionako okreće prema najjačem vjetru. Treba znati da je strah od prejake Njemačke sišao u podsvijest njezinih susjeda. Taj strah nadmašuje sve balkanske političke fobije koji su neopravdano postali svjetski uzor.
Annalene Baerbock nije jedina državnička figura u Europi, ima njih još. Jedna od njih je danska zelena predsjednica Vlade Mette Frederksen. Ona najozbiljnije shvaća planetarnu opasnost koju predstavljaju stočarske farme i metan. Tome treba dodati i brigu za granice daleke države na istoku. Što se tiče danske zapadne (Grenland) i južne (migranti) granice, predsjednici to nije prioritet, ne stiže sve odjednom.
Svi se moramo zapitati kako je došlo do toga da su neodrživa gospodarska rješenja proglašena održivim. Kako to da ponovljeno odbacivanje zelene ideologije od strane SAD-a nije predmet ni jedne diskusije na nacionalnim frekvencijama u Hrvatskoj? Otkud takvo medijsko i političko suglasje i disciplina? Jedini racionalni odgovor je da iza uporne borbe protiv fosilnih goriva stoje politički interesi najviših kapitalista. Mnogi su zaboravili da je upravo današnji predsjednik Ruske Federacije u zadnji čas spriječio da raspadnuti sovjetski imperij ne postane provincija nadnacionalnog kapitala. Tome treba dodati da su velike zalihe fosilnih goriva u Ruskoj Federaciji i islamskim zemljama njihova glavna poluga moći. A Izrael je u ratu i političkom sukobu s islamskim zemljama sve od 1948. godine.
Kada se stvari poslože na ovakav način, onda borba protiv klimatskih promjena i nametanje planetarnog patriotizma izgleda posve razumljivo. Osim toga, to je idealan način za političko zamagljivanje i odvraćanje pažnje od pravih društvenih problema europskih naroda kao što su: zamjena stanovništva, ubrzano izumiranje, disgenični trendovi, kulturna dekadencija, divlji kapitalizam i neviđena koncentracija bogatstva i političke moći u rukama malog broja ljudi.
Pitanje je je li rat protiv CO2 najveća obmana u povijesti. Ona je sigurno velika, ali ima snažnu konkurenciju za tu titulu prvaka u mnogim prikazima pobjednika o II. svjetskom ratu.
Gledano s tehničke strane, propagandistima Zelene tranzicije ne može se ništa prigovoriti. Propaganda mora uvijek imati racionalnu i očitu osnovu. Tako je svakom jasno da su zrak i okoliš u velikim gradovima onečišćeni i da su zime mnogo blaže, a ljeta toplija nego prije. Na ovoj osnovi politički propagandisti neosjetno stupaju na scenu s tvrdnjom da je do klimatske promjene došlo zbog toga što je čovjek koristeći fosilna goriva poremetio prirodnu ravnotežu ubacujući previše ugljikovog dioksida u atmosferu. Budući da je ovakve tvrdnje moguće lako pobiti egzaktnim činjenicama, propagandisti se ponašaju profesionalno i ne dopuštaju stručnu diskusiju na temu. Veliki broj klimatologa s pravom je ogorčen na ovakvo ponašanje, ali politička propaganda ne može postupati drukčije bez obzira na omjer istine i laži. Da bi bila uspješna, ona mora biti totalna i ne smije dopustiti nikakav pluralizam u tumačenju ključne postavke o antropogenom uzroku klimatskih promjena.
No Comment! Be the first one.