POMRAČENJE POSLIJE PODNE
Zelena tranzicija je u travnju 2025. doživjela iznenadni udar. Epicentar je bio na jugu Španjolske, a posljedice su dobro potresle cijelu državu i Portugal. Prije potresa Španjolci su bili na pravom europskom putu; ponosili su se činjenicom da su proizvodili preko 50 % električne struje iz obnovljivih izvora. Bilo je to sunčano popodne i zeleni aktivisti mogli su sa zadovoljstvom tvrditi kako se ostvaruje njihov plan za spas planeta. Onda je došlo do naglog elektroenergetskog sloma na cijelom poluotoku, nešto kao pomračenje popodne.
Glavna glasila odmah su počela tražiti uzroke u nekom neprijateljskom napadu. Spominjala se sabotaža ili nekakvi neočekivani prirodni fenomeni, neki su odmah utvrdili da je svemu kriva loša energetska interkonekcija sa susjednom Francuskom.
Nama, koji pokušavamo razmišljati svojom glavom, odmah pada na pamet pitanje: zašto bi tako veliki elektroenergetski sustav bio ovisan o sustavu jedne druge države? Kratkoročne posudbe električne struje uobičajena su praksa među državama, ali svaka bi država morala izgraditi svoj održivi energetski sustav. Uostalom, nitko ne može jamčiti da će susjed moći priteći u pomoć kada to nama odgovara. Kada je riječ o Francuskoj, oni imaju desetine nuklearnih elektrana i njihova je struja sigurno skuplja od one koju proizvode solari na jugu Španjolske. Zašto bi oni bili jedna velika i skupa pričuva za slučaj da nešto zakaže u susjednoj državi koja slijepo slijedi energetsku politiku Bruxellesa?
Tijekom ove godine dva su događaja malo poremetila sliku o zelenoj idili u Hrvata. Jedan je saborski zastupnik skupio hrabrost i počeo javno govoriti da je zelena tranzicija jedna velika i skupa prijevara.
Drugi se pobunjenik oglasio iz susjedne države. Internetski su mediji počeli citirati energetskog stručnjaka iz Srbije. Bogdan Petrović12 nije se zadovoljio općim ocjenama o energetskom kolapsu na Pirenejskom poluotoku, nego je, sa stručne strane, objasnio da je svaki elektroenergetski sustav u kojem prevladavaju fotonaponski izvori struje i vjetroelektrane u osnovi nestabilan. Kako bi bio stabilan, potrebna je predominacija izvora koji su temeljeni na inercijsko-rotacijskim izvorima, a to su turbine i generatori. Nadalje, on tvrdi da, kada dođe do problema u opskrbi električnom strujom, onda se sustav ne može pokrenuti samo uz pomoć fotonaponskih izvora. Iz navedenog proizlazi da je zelena struja jeftina samo na prvi pogled jer je održiva samo ako ima paralelno izgrađene klasične proizvođače električne energije. Tako je Petrović doveo u pitanje osnovnu dogmu gospodarske strategije EU-a. Dogme mogu biti više ili manje iracionalne, ali ova je veoma skupa. Ispada da su „održivi“ izvori energije struje samo prividno jeftiniji i da potrošači struje moraju putem poreza dodatno financirati zelenu tranziciju.
U oba slučaja moglo se očekivati da će mediji pokrenuti diskusiju na temu nacionalne energetske održivosti. U najmanju ruku Vlada Hrvatske trebala bi argumentirano opovrgnuti tvrdnje saborskog zastupnika, ali ništa od toga. To bi moglo samo zbuniti narod i široke mase diplomaca i posijati sjeme sumnje u novu zelenu religiju koja se zove „nulta emisija ugljikova dioksida“.
Kao i obično, HAZU se ne očituje o ovom važnom nacionalnom problemu. A znanstvenici iz prirodoslovnog sektora mudro šute jer dobro znaju kakva će im biti karijera ako počnu preglasno propitivati zelene dogme.
Prodavači magle u Hrvata odmah su reagirali u obranu zelene tranzicije. Posebno je zanimljivo priopćenje udruženja Obnovljivih izvora energije Hrvatske. Oni se čude da nekome nije jasno ono što je odavno jasno u Bruxellesu, kao i domaćim prepisivačima u RH. Ni riječi o tome zašto je u glavnim medijima zabranjena stručna diskusija o tako važnom pitanju kao što su navodni antropogeni uzroci klimatskih promjena. Ova problematika nije spekulativne prirode gdje se mogu pojaviti nejasne tvrdnje, riječ je o gospodarskoj i tehničkoj problematici od nacionalne važnosti.
Političarima se može mnogo toga zamjeriti, ali postoji jedna stvar u kojoj su superiorni u odnosu prema drugim građanima. Oni nepogrešivo osjećaju otkud vjetar puše i znaju da treba paziti na ono što ne treba raditi uz vjetar. Tako treba objasniti ignoranciju i šutnju kada je riječ o zelenoj tranziciji. Cinici bi mogli reći da su vjetrogonje, ali oni na taj način participiraju u svom djeliću vlasti i koristi i uživaju pri tome.
DEKARBONIZACIJA POSTAJE KARBONIZACIJA
Financijeri i promotori električnih vozila ne daju se zbuniti, ni paklena vatra ih ne može zaustaviti. Činjenica je da se postojeća vozila koja koriste fosilna goriva mogu zapaliti. Uzroci mogu biti veliki mehanički udar ili iskrenje i požar u električnoj instalaciji vozila. Nijedan se benzinski spremnik ne može samozapaliti, a to se upravo događa s postojećim baterijama koje zamjenjuju klasični spremnik goriva. Samozapaljenje može se dogoditi na parkiralištu, pri punjenju u pokretu, svugdje.
Vatrogasci kažu da je teško gasiti ovakve požare. Kada je riječ o osobnim automobilima, koriste se velikim plaštem kojim prekrivaju plamen i na taj ga način lišavaju dotoka zraka.
Kada gledamo tijek požara, onda on u početku izgleda slično kao i kod vozila koja koriste benzin za pogon. Kasnije vatra postaje eruptivna i prerasta u malu eksploziju koja nezaustavljivo guta sve oko sebe.
Ali kada se zapale velika vozila, onda nastaja pravi vatromet.
Zahvaćena vozila podsjećaju na zapaljene oklopnjake u samrtnom grču na ukrajinskom ratištu.
Ovakvi teretni brodovi mogu ukrcati tisuće automobila. Kada se među njima nađu zelene samoubojice, onda nastaje inferno. U takvim trenutcima vatrogasci mogu malo pomoći, agonija traje danima. Ali tu odmah priskoče mediji čiji vlasnici ugase vatru tako što pronađu druge teme da se skrene pažnja od ružnog slučaja. Tako će vjerojatno biti i kad se dogodi da se zelena vozila nađu pomiješana na trajektima s putnicima
***
Oklopna vozila u Ukrajini moraju biti zapaljiva jer osim goriva, nose i eksplozivna sredstva pa se tu rizik za posadu ne može izbjeći. Ali rizik koji predstavljaju litij-ionske baterije može se izbjeći. Potrebno je zadržati postojeća fosilna goriva kao pogon dok se ne nađe odgovarajuće rješenje za skladištenje električne energije koje će biti konkurentno postojećem pogonu. U tom slučaju neće trebati nikakvo političko financijsko ucjenjivanje da se promijeni pogonsko gorivo. Svakome će biti jasno da su bešumna i čista vozila rješenje.
Na taj bi se način mogli iskoristiti viškovi električne struje proizvedeni od solara, a energetske prilike u Europi bile bi znatno povoljnije. Takvog rješenja za sada nema, a može se osnovano pretpostaviti da ga neće niti biti jer bi to bilo tehničko savršenstvo, nešto idealno.
Sveobuhvatna politička borba protiv fosilnih goriva traje od velikog embarga na izvoz nafte koji su organizirale islamske zemlje protiv zapadnih država koje su podupirale Izrael poslije arapsko-izraelskog rata 1973. Politička propaganda može biti više ili manje neutemeljena na činjenicama, ali su njezini ciljevi vrlo logični i temeljeni na interesima. Kao primjer, dovoljno je osvrnuti se na dva rata koji se trenutno vode u istočnoj Europi i na Bliskom istoku. U oba slučaja imamo dvije zaraćene strane kojima su fosilna goriva važan ili glavni izvor političke moći. Ako na ovaj način gledamo na proglašavanje ugljikova dioksida narodnim neprijateljem, sve postaje jasno i jednostavno.
No Comment! Be the first one.