SAŽETAK
U ovom je tekstu riječ o demokraciji kao praksi u prošlosti i sadašnjosti. Iz te prakse proizlaze i određeni zaključci.Vlastodršci su kroz povijest prikazivali svoju vlast kao Bogom danu ili su tvrdili da ona proizlazi iz volje vladajuće elite. Gledano sa stajališta naroda, vlast je dolazila odozgo. Svi su vladari tvrdili da vladaju u interesu podanika i naroda. Nitko od njih nije nikada tvrdio da vlada protiv narodnih interesa. Krajem XVIII. stoljeća u Europi je narod na ulicama francuskih gradova počeo propovijedati kako vlast dolazi odozdo i da prosta većina treba odlučivati o tome tko će vladati i koliko dugo. Poslije Drugog svjetskog rata prevladava liberalističko načelo i ova doktrina doživljava svoju metamorfozu. Sada su građani, pojedinci i manjine suprotstavljeni volji većine i države. Ovu promjenu moguće je jedino razumjeti ako se uzme u obzir činjenica da u zapadnoeuropskim društvima vlada manjina velikih kapitalista. Rimljanima je davno bilo jasno da je najlakše vladati kada su podanici podijeljeni na više centara moći (stranaka) – divide et impera.
UVOD
Kada je riječ o daljoj i bližoj povijesti, onda tu nije mjesto nikakvom političkom moraliziranju. Suvremeno političko moraliziranje može samo iskriviti pravu sliku društvene stvarnosti. Ono se može zamisliti kao politički aktivizam, ali to onda nema veze sa znanstvenim pristupom. Kada je riječ o demokraciji, znanstveni pristup može ponuditi sliku koja se nama osobno ne dopada. Netko tko je formirao svoj svjetonazor o demokraciji u liberalno-egalitarističkim koordinatama, sigurno neće biti zadovoljan ovim prikazom. U tom slučaju čitatelj ima dvije mogućnosti: prva je odbaciti tekst bez čitanja, a druga je skupiti malo intelektualne snage i analizirati navedenu argumentaciju. Oni koji misle da se svijet može promijeniti i da povijesno kretanje ima neki cilj, bit će poslije čitanja razočarani.
Svako vrijeme ima svoje političke poštapalice koje se ponavljaju do iznemoglosti. To su zapravo idejne premise koje bi trebale biti neupitne i koje osiguravaju političaru ili intelektualcu sigurnost koju nitko ne može osporiti. U komunističkoj Jugoslaviji to su bile „socijalizam“ i „radničko samoupravljanje“. Kada je postalo očito da se društvena stvarnost ne uklapa u navedene pojmove, onda je slijedila već pripremljena fraza da „samoupravljanje i socijalizam nisu dovoljno zaživjeli“, dobra ideja, ali se ne ostvaruje.
Od XX. stoljeća riječ „demokracija“ postala je dominantna. Ona je i prije, od kraja XVIII. stoljeća, svim političarima bila moćno političko pomagalo u borbi za vlast. Pa tko može reći da je protiv narodne volje? Problemi s ovim konceptom nastali su odmah poslije Francuske građanske revolucije 1789. godine, kada je trebalo prijeći s teorijskih postavki na realizaciju. U prošlosti su vladari tvrdili da njihova vlast dolazi od Boga, ali su uvijek tvrdili da oni vladaju pravedno i u interesu staleža i naroda. Svi znamo da je Rim bio aristokratska država, ali su se rimski aristokrati trudili da na vidnim mjestima u gradu bude pokraj Senata upisano i „narod rimski“ – SPQR.1 Antički su intelektualci imali krajnje odbojan stav o demokraciji. Oni su demokraciju povezivali s vladavinom najnižih elemenata u društvu. Postavljali su dihotomiju između aristokracije i demokracije. U pravilu, njihov je izbor bio vladavina elite, najboljih, aristokracije. Horacije je bio veoma jasan kada je napisao: „Mrzim i prezirem svjetinu.“2 Danas je iz rječnika nestala latinska riječ za narod – vulgus, prosti ljudi, svjetina. Nietzsche je posljednji veliki europski filozof koji se usudio u XIX. stoljeću razmišljati o društvu na aristokratski način. Kada piše o Francuskoj građanskoj revoluciji, on sa žaljenjem konstatira da se tom prilikom urušio posljednji otmjeni poredak u Europi pred navalom osvetničke rulje. On s tipičnim patosom opisuje hijerarhijske organizacije, isusovački red i pruski časnički zbor kao: „umjetničko djelo bez umjetnika“.3
Kršćanstvo je od početka zauzelo stav da su svi ljudi po rođenju jednaki pred Bogom. To je bila čista suprotnost antičkom idealu. Ali kada su kršćani počeli stvarati svoju nadnacionalnu crkvenu državu, onda su prihvatili aristokratsko načelo ustroja. Katolička crkva, kao država, postala je izborna monarhija. U toj se monarhiji izbori održavaju samo jednom, kada umre monarh (papa). Papu ne biraju svi klerici niti vjernički narod, nego crkvena aristokracija (kardinali) koje sa svoje strane postavljaju pape. Razlika ove crkvene države od svjetovnih država u tome je što ona nije dopuštala nasljednu aristokraciju, nego je uvijek popunjavala svoje redove svježim kadrovima iz naroda. Na taj su način izbjegli nužne degenerativne procese koji su bili uobičajeni kod svjetovnih aristokratskih država.
VLADAVINA NARODA
Prošlo je dugo vremena od Horacija dok se nisu na ulicama Pariza 1789. pojavili političari koji proglašavaju novu političku religiju. Suprotno od aristokratskog načela, oni tvrde da vlast dolazi od naroda. Na brzinu su stvorili novi Panteon, koji je imao puno razumijevanje za vladavinu naroda. Nova božanstva su Jednakost, Pravda i Razum, a tu su i novi mučenici.
Revolucionari su izabrali jednu lijepu sugrađanku da uživo predstavlja novo božanstvo Razuma.
DEMOKRACIJA U XX. STOLJEĆU
Početkom XX. stoljeća tri su politička pokreta odbacila načela parlamentarne demokracije: boljševizam, talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam.
Prema Marxu i Lenjinu radničku klasu mora voditi organizirana politička stranka – boljševici. Boljševici, koji su bili mala politička grupacija u Rusiji, odmah su se na početku obračunali s ruskim parlamentom (Duma) tako da su ga 1917. godine raspustili i uveli jednostranački sustav. Nova vladajuća elita postali su boljševici. Ova partijska elita bila je strogo hijerarhijski ustrojena, a autoritet vodstva bio je iznimno velik. Boljševici su bili, zahvaljujući ovakvoj organizaciji vlasti i fanatizmu, nepobjedivi u borbi protiv unutarnjih i vanjskih protivnika. Urušili su se tek kada su prestali vjerovati u svoj politički projekt i kada je mlađim političarima postalo jasno da život ide u drugom pravcu. Boljševici su, kao vladajuća elita, odbacili nasljedno pravo po rođenju i u tome je bila njihova snaga. Tvrdili su za sebe da radnici i seljaci mogu doći na vlast jedino nasilnim putem, to znači građanskim ratom. Nisu čekali da im većina na izborima pruži priliku i s prezirom su gledali na buržoaski parlamentarni sustav. Njihovo svjetonazorsko uporište bilo je u učenju Karla Marxa. Znanstveni socijalizam postao je nova politička religija i boljševici su bili čvrsto uvjereni da su realizatori povijesnog procesa koji ide prema komunizmu kao cilju.
Fašisti stvaraju društvo koje neće biti utemeljeno na liberalnom parlamentarizmu, nego na autoritetu vođe (Duce) i države. Parlamentarizam je zamijenjen korporativnim političkim sustavom, koji je trebao riješiti probleme između poslodavaca i zaposlenika.4 Druga Jugoslavija također je bila jednostranačka država. Vladajući komunisti voljeli su politički eksperimentirati i biti originalni u socijalističkom okruženju, pa su u predstavnička tijela uveli predstavnike zaposlenika kao poseban dom (Vijeće udruženog rada). To donekle podsjeća na talijanski koncept.
Njemački nacionalsocijalisti bili su odlučno protiv parlamentarnog političkog sustava gdje odlučuje većina. Nasuprot njemu naglašavaju načelo vođe (Führerprinzip) i autoriteta prema uzoru na njemačku vojsku.5 Nisu zamišljali vladajuću elitu s nasljednim pravima, nego su pristup omogućili gađanima iz svih dijelova naroda. Zahvaljujući tome, kao i originalnim i brzim rješenjima u prevladavanju gospodarske krize, uspjeli su pridobiti veliki dio naroda.6 Budući da je taj režim vladao kratko u mirnodopskim uvjetima, teško je procijeniti kakav bi razvoj bio na duže staze.
Oba pokreta imaju slična protuliberalna polazišta, ali na vlast nisu došli revolucijom. Pojednostavljeno, možemo reći da oni stvaraju „nacional“ nasuprot „internacional“ socijalizmu koji izgrađuju boljševici u SSSR-u. Zanimljivo je da je Hitler, poslije savjetovanja osobno donosio sve važne odluke, a poslije bi tražio da se o njima narod izjasni na referendumu.
Kada je riječ o vladavini većine (demokraciji), u navedenim slučajevima sve je jasno. Stvari postaju složenije na primjeru parlamentarnih zapadnih sustava.
DEMOKRACIJA POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA
Poslije Drugog svjetskog rata demokracija na zapadu doživljava metamorfozu. Sada to nije više prosta vladavina većine, nego se nameću nacionalne i rasne manjine za koje ne vrijedi to načelo. Osim toga, ljudska prava postala su nova politička religija. Zanimljivo je da skupna prava većinskih naroda nisu u prvom planu, nego skupna manjinska i individualna.
REFERENDUM
U liberalnom političkom okruženju referendum je postao nepoželjan i brzo je zaboravljen primjer Charlesa de Gaulla. Ovaj veliki francuski državnik stavio je 1969. narodu na volju da se izjasni o njegovom prijedlogu preustroja vlasti. Kada nije dobio podršku, on je odstupio. Ideja referenduma temelji se na osnovnoj postavci demokracije, a to je vladavina većine. Danas je većina postala smetnja u provedbi volje manjine. To lijepo pokazuje i način kako je formirana Europska unija. Bilo je pokušaja da se ovako važno pitanje stavi na odlučivanje narodu, ali je odmah postalo jasno da je to mnogo jednostavnije riješiti u malom krugu političara. U Njemačkoj je demokracija toliko uznapredovala da njihov Ustav ne predviđa referendum i tamo je bilo mnogo lakše ukinuti marku kao nacionalnu valutu. Sada je svakome jasno da u početku nije bio cilj stvoriti samo monetarnu uniju, nego i Sjedinjene Europske Države (SED).7
U Hrvatskoj postoji institucija referenduma, ali njegova provedba nikako ne odgovara političkim strankama te one čine sve da ga onemoguće. Neki kažu da je narod već neizravno izabrao vladu na izborima za Sabor, pa nema više potrebe za glasanjem. Vrlo zanimljiva inačica demokracije u kojoj za likvidaciju nacionalne valute nije potrebno pitati narod.8 Isto tako, narod ne treba odlučivati o pitanjima obitelji i izbornom sustavu. Narod može izaći jednom u četiri godine na izbore za Sabor, a poslije se treba odmoriti od politike. Odgovorna vlada ne bi se trebala bojati referenduma, trebala je jasno kazati da želi ukinuti nacionalnu valutu pa poslije tu odluku staviti na izjašnjavanje.
Velike stranke grčevito nastoje spriječiti svaki pokušaj referenduma. Tu se pri ruci odmah nađe parapolitičko tijelo koje se zove Ustavni sud. Ova ustanova izvanredno obavlja ulogu političkog servisa kada je potrebno spriječiti referendum kako bi se spasio narod od neželjenog izjašnjavanja, a s druge strane, vladi je uvijek je zgodno prebaciti odluku na Ustavni sud kako bi se izbjegla individualna odgovornost. Ljudska prava i povelje UN-a također dobro dođu kao izlika za onemogućivanje referenduma. Tko se još sjeća odredbi Ustava koje izrijekom određuju da vlast proizlazi od naroda?
I nije liberalima samo referendum jedna nepotrebna gnjavaža koja može zakomplicirati provedbu politike odozgo, nego su postali nepoželjni svi političari koji mnogo govore o nacionalnim interesima. Treba znati da je internacionalni kapitalizam veći neprijatelj nacionalnih država nego svojevremeno internacionalni socijalizam. U tu svrhu je stvorena nova politička poštapalica „populizam“. Nitko precizno ne zna što ona znači, ali ona zvuči tako lijepo i njezina ljepota je u tome što može značiti svašta, nešto slično kao u Hrvatskoj politička zloupotreba pravnog pojma „Remećenje javnog reda i mira“. Izgleda da je to zamjena za riječ „demagogija“, kao jeftino podilaženje biračkom puku i davanje lažnih obećanja. Pitanje je sada tko su oni koji daju kriva i lažna obećanja, tko su pravi tumači narodne volje i koji je to vrhovni autoritet koji presuđuje u ovom slučaju? Točno je da populisti mogu biti obični demagozi, ali oni se ipak obraćaju narodu u vrijeme kada je službeno demos mjera političke volje. Pravo pitanje je tko je vrhovni autoritet političarima koji koriste ovu riječ u negativnom značenju? To sigurno nije narod, nego netko iznad naroda. Ako tako postavimo političke vrijednosti, onda je sigurno da je klasično shvaćanje demokracije kao vladavine većine davno postalo potrošeno. Kao i obično, rješenja su jednostavna. Vladajućoj kapitalističkoj eliti ne odgovara javno ustoličenje, jer bi u tom slučaju trebalo snositi i odgovornost. Osim toga trebali bi izlaziti na izbore, a to im nikako ne odgovara.
ODLUČIVANJE GLASANJEM UZ OPĆE PRAVO GLASA
U Hrvatskoj imamo lijep primjer kako funkcionira parlamentarna demokracija na načelu jedan čovjek jedan glas. Budući da narod kao cjelina ne može odlučivati u tekućoj politici, građani biraju Sabor kao svoje predstavničko tijelo. Od toga trenutka izabrane zastupnike ne može opozvati biračko tijelo, a oni često koriste svoj status u političkoj trgovini za osobnu korist. Kada je jedan od hrvatskih političara bio upozoren da bi mogao izgubiti većinu u gradskoj skupštini, on je novinare umirio tvrdeći da će, ako mu se to dogodi, lako pronaći nove zastupnike na političkom tržištu. Sretna je okolnost da je navedeni političar bio prije svega poduzetnik i nije imao potrebu biti neiskren. To je stvarnost našeg političkog sustava.
Zanimljivo je da većinsko odlučivanje nigdje ne funkcionira osim na općim izborima za političare. U vojsci, znanosti, državnoj upravi, poslovnom svijetu, obitelji, nikome ne pada na pamet odlučivati većinskim glasanjem. Kada bi se građanima ponudilo da oni sami biraju sastav nogometne reprezentacije i glavnog izbornika, većina bi to prihvatila. Kasnije bi došlo na red pitanje tko je odgovoran za neuspjehe, birači ili izbornik kojemu su nametnuti igrači. Birači u ovom slučaju kao kolektiv ne mogu biti odgovorni. Kazneni zakon i politička praksa ne poznaju kolektivnu odgovornost. Izbornik može biti odgovoran samo u slučaju da ima odriješene ruke u sastavljanju reprezentacije.
Političku reprezentaciju kod nas sastavlja predsjednik Vlade. Kada je riječ o redoslijedu kandidata na stranačkoj listi za Sabor i sastavu Vlade poslije izbora, premijer čvrsto drži kadrovske konce u svojim rukama. A kada je riječ o odgovornosti za rad Vlade, onda sve postaje nejasno. Svaki put je predsjednik Vlade iznenađen kada se dogodi neka afera, obično slijedi otrcana fraza „neka institucije rade svoj posao“, a mi ćemo to sve promatrati sa strane dok afera ne ode u zaborav ili je u međuvremenu potisnu u drugi plan nova iznenađenja. Treba naglasiti da te institucije nisu bile pozvane da određuju sastav Vlade, jedino predsjednik Vlade. Krajnje je nepošteno kada predsjednik Vlade ne prihvaća političku odgovornost za loš izbor ministra, nego glumi iznenađenje kada mediji i policija otkriju korupciju. Sve je to pomalo komično. Ispada kao da se dogodio nestašluk među ministrima druge Vlade, a ne u vlastitim redovima.
Ali ni tu nije kraj, predsjednik Vlade mora dobiti pristanak saborske većine za svakog novog ministra. Pa tko je sada odgovoran ako dotični ministar završi u istražnom zatvoru? Treba znati što je politička, a što kaznena odgovornost. Političari ne mogu pobjeći od odgovornosti kada se dogodi nešto negativno, a istodobno se ponositi uspjesima. Neodgovornost je postala toliko velika da je naš parlamentarni sustav postao politička karikatura. Tu sliku upotpunjuje ustavna odredba da narod bira izravno predsjednika države koji nema ovlasti, a predsjednika Vlade bira Sabor i ona ima gotovo sve ovlasti. Naš Ustav predviđa da predsjednici države i Vlade sukreiraju/ supotpisuju određene političke odluke. Pa tko je onda odgovoran za nedonošenje odluka ili donošenje loših odluka? Ne mogu biti dva ministra vanjskih poslova niti dva vrhovna zapovjednika vojske. Što bi rekao poslovni čovjek da mu netko nameće pravilo da se uvijek mora dogovoriti s nekim prije donošenja odluke? Onaj tko je unio u Ustav odredbu supotpisivanja i suodlučivanja, kreirao je veliki politički nered, a zastupnici kao kolektiv ne mogu biti odgovorni, i tako se zatvara veliki politički cirkus hrvatskog parlamentarizma.
Nadalje, nejasno je kako zastupnici mogu odlučivati o stvarima koje su jasne jedino struci? U praksi se to svodi na upute koje daje stranačko vodstvo, a koje su opet rezultat mišljenja jednog stručnjaka.
Ovakav politički sustav u Hrvatskoj, koji uključuje nizak izborni prag za ulazak u Sabor, idealan je za političku korupciju i neučinkovitost u odlučivanju. Da prevladava dugoročni nacionalni interes, onda bi se šefovi stranaka morali unaprijed složiti pisanim putem koji su to osnovni elementi novog zdravstvenog sustava bez obzira na rezultate izbora. Naravno, toga konsenzusa nema jer bi to značilo gubitak glasova pa se agonija zdravstva nastavlja.
Da nema političkog kukavičluka, sve bi se stranke unaprijed trebale složiti oko mjera koje je potrebno preuzeti da se odlučno suzbije trgovina opijatima i nekontrolirana kocka. Apsurdno je da trgovci droge prijete policajcima koji su previše revni u svom poslu. Prvi znaju da to mogu nekažnjeno raditi, a drugi su svjesni da nemaju pravu podršku od političara i medija. Sjetimo se samo kako je prošla jedna hrabra političarka koja je digla glas protiv trgovaca droge na Korčuli.
Prema našem Ustavu svi građani u glasanju odlučuju ravnopravno. Ali pripadnici nacionalnih manjina mogu imati više zastupnika u Saboru u odnosu prema broju birača nego što je slučaj s većinskim narodom. To je u izravnoj suprotnosti s načelom jedan čovjek jedan glas. Da zbrka bude još veća, ovako izabrani manjinci mogu punopravno odlučivati o povjerenju Vladi. Ne samo da je ovakva praksa protuustavna, nego je na duže staze politički veoma štetna za te iste manjine.
Svi građani su, bez obzira na spol, politički izjednačeni u pravima. Priroda se pobrinula da broj muškaraca i žena bude otprilike izjednačen i na prvi pogled sve je jasno, ali su egalitaristi nezadovoljni što žene nisu više zastupljene u političkom životu i aktivno vrše pritisak da se to promijeni. Sada se zbrka povećava, ako u društvu nema zapreka za ravnopravno sudjelovanje žena u političkom životu, onda ispada da egalitaristi sami ne vjeruju u svoje osnovne postavke, pa je potrebno na ovaj način nametati volju većini. Sada je prilika da se muškarci osjećaju politički diskriminirani i tako ad absurdum. Egalitariste uopće ne zanima biološka i iz nje proizašla podjela uloga spolova u društvu. Još im preostaje da riješe sitnicu kao što su ujednačene uloge u rađanju djece među spolovima. Recimo, jedno dijete rađa muškarac, a drugo žena. U prvom bi slučaju muškarci ostali kod kuće, a žene bi išle u rat i tako bi se ispravila diskriminacija spolova. Ista praksa bila bi u slučaju elementarnih nepogoda jer su sve razlike među spolovima samo društveni konstrukt. Njih također ne zanima ubrzano izumiranje našeg društva. Nije slučajno da je jedna od prvih odluka nove zagrebačke vlasti poslije pobjede na izborima 2022. godine bila ukidanje financijske pomoći majkama koje imaju više djece. Obrazloženje je da žene trebaju biti financijski neovisne o muškarcima i da budu na tržištu rada, a to u praksi znači što dalje od djece itd.
KINESKI PRIMJER
Kineski su komunisti poslije dolaska na vlast 1949. godine prošli sve faze terora i egalitarističke histerije slično kao u SSSR-u. Poslije smrti Mao Ce Tunga u vodstvu partije prevladala je struja kojoj je bilo jasno da rigidni komunizam nije rješenje.
Oni su napravili zaokret i dopustili privatnu inicijativu u gospodarstvu, ali su zadržali jednopartijski sustav, kontrolu nad bankama i makrogospodarstvom države. Ovakav razvoj događaja zadaje muke liberalima, ne znaju kako nazvati taj novi politički sustav. Obično ga označavaju kao autoritarni sustav, i to je točno. Ovdje treba dodati da sve političke stranke imaju u višoj ili manjoj mjeri svoje autoritarne vođe i vrhuške. Mi ne možemo znati bi li za Kinu bilo bolje da su poslije Mao Ce Tunga uspostavili višestranački sustav u kojem bi bilo više pretendenata na vlast? Po svemu sudeći, kineska komunistička partija ostat će u njihovoj povijesti zapisana kao integrativna nacionalna organizacija. Kinezi su uspjeli pretvoriti državu od političkog objekta u politički subjekt na svjetskoj sceni. U bivšem SSSR-u se dogodilo suprotno. Tamo je komunistička partija 90-tih izgubila vlast i ta ogromna zemlja je preko noći prihvatila načela divljeg kapitalizma i liberalne demokracije. Trebalo im je mnogo vremena da konsolidiraju višestranački politički sustav i gospodarstvo u onome što je ostalo od moćne crvene imperije.
Indija je također mnogoljudna država. Paralelno s Kinom stekli su nezavisnost, ali su Indijci prekopirali britanski višestranački parlamentarni sustav. Pada u oči da je indijski gospodarski razvoj mnogo sporiji od kineskog. Iz navedenog se može zaključiti da oblik vladanja nad narodom ne mora sam po sebi biti loš ili koristan. Najbolji je onaj koji daje dobre rezultate. Činjenica je da da u jednopartijskom kineskom sustavu gospodarstvo napreduje brže nego u državama liberalnog kapitalizma. I kineski komunisti kažu da vladaju u interesu naroda. Po svemu sudeći, narod je zadovoljan ovakvim sustavom. Carl Schmitt je ispravno konstatirao da jednopartijski sustav ne mora nužno biti nedemokratski, ali je uvijek protuliberalan. Treba još dodati da klasični parlamentarni sustav ne mora nužno proizvoditi vlast koja se isključivo rukovodi interesima naroda (demosa). Postavlja se pitanje je li sadašnje političko uređenje u Kini potpuno originalno? Treba podsjetiti da su u prvoj polovici XX. stoljeća u Italiji i Njemačkoj došli na vlast političari koji su formirali jednostranački sustav, uveli čvrstu kontrolu nad bankama i gospodarstvom, ali su zadržali privatnu inicijativu u poduzetništvu. Ova usporedba može biti mnogima čudna, ali činjenice su činjenice.
***
Liberalna demokracija sebe danas predstavlja kao najbolje političko rješenje. Na prvi pogled ta tvrdnja izgleda prihvatljiva. U praksi stvari izgledaju posve drukčije. Stranke i političari plove vodama koje imaju snažne struje. Ako išta dobro razumiju svi političari, onda je to ruža vjetrova. Treba znati da nikada u povijesti europskih naroda nije postojala takva koncentracija kapitala u rukama malog broja ljudi kao danas. Budući da je demokracija veoma skupa politička utakmica, veliki kapitalisti mogu s lakoćom upravljati ružom političkih vjetrova. Vlasnici medija, industrija zabave velikih banaka i korporacija u ovom su slučaju jedina suverena vlast. Najbolja potvrda da je to tako medijski je linč američkog političara Trumpa. Veliki kapitalisti postali su toliko samouvjereni da su mogli uskratiti pristup Tweeteru političaru koga je izabrao narod za šefa države. Treba još dodati da ta država uopće nema državnu TV.
Jedan od najinteligentnijih promatrača političkog života, Carl Schmitt,9 pravilno je uočio da su liberalizam i vladavina većine dosta različiti. Liberali u prvi plan ne stavljaju volju većine, nego pojedinca i njegova prava. Poslije Drugog svjetskog rata demokratsko načelo većine polako je došlo u drugi plan. Sada su manjinska prava postala Bogom dana i neupitna. I još više, u ovako zaštićene manjine nasilu se ugurava i homoseksualce?
Postoje i druge nelogičnosti u parlamentarnom i liberalnom političkom životu. Svi su odlučno protiv naglašenog autoriteta na čelu države. Snažan autoritet na čelu države potencijalna je opasnost za višestranački sustav i pojedinca. Uglavnom smatraju da on guši slobode i demokraciju. S druge strane, parlamentarne stranke organizirane su i vođene od autoritativnih pojedinaca koji ne trpe previše frakcija, pa onda slijede optužbe da je rukovodstvo stranke nedemokratsko. Sve ovo postaje razumljivo, ako pođemo od pretpostavke da politička borba za vlast i nadmoć djeluje na istim načelima u svim dijelovima društva.
Narodom je uvijek upravljala manjina i drukčije ne može biti. Ali nikada u povijesti europskih naroda nije vladao tako mali broj ljudi. Novovjekovna aristokracija zapravo je plutokracija. Novim aristokratima ne pada na pamet primijeniti načela općeg prava glasa u donošenju odluka niti dopustiti pluralizam mišljenja. To je priča za liberalne političare. Isto tako, oni su stvorili tipične dinastije dok se protive drugim dinastijama. Prvi put u povijesti europskih naroda vrhovna vlast ne voli biti u prvom planu, ne voli medije i ne kiti se titulama, niti voli isticati svoju moć. Plutokratska aristokracija voli biti u pozadini i upravljati političkom predstavom koja se zove liberalna demokracija. Njima nimalo ne smeta da se medijski ističe ljude poput Elona Muska i Jeffa Bezosa kao najbogatije na svijetu, premda to nije istina. Uostalom, od koga ti isti uzimaju kredite kada treba financirati velike poslovne odluke? Od koga uzimaju kredite vlade pojedinih država? Na primjer, Europska unija je za sanaciju štete od Covida planirala uzeti kredit koji iznosi stotine milijardi eura uz obrazloženje da će se zadužiti na međunarodnom tržištu kapitala. Nameće se zdravorazumsko pitanje: kako najrazvijenije zemlje Europe koje proizvode mnogo roba i usluga mogu biti dužne privatnim bankarima koji ne proizvode ništa osim kredita i kamata?!
Na kraju, ni jedan analitičar kada razmatra načelo općeg prava glasa ne može izbjeći činjenicu da se ljudi ne rađaju jednaki i da postoje veoma izražene fizičke, intelektualne i karakterne razlike kod pojedinaca i spolova. Veliki dioničari u nekoj kompaniji samo bi se nasmijali kada bi manji suvlasnici predložili ravnopravnost u odlučivanju. Svaki je narod jedno veliko dioničarsko društvo i broj glasova na izborima trebao bi biti prilagođen prema tome koliko je glasač pridonio zajednici. Ne može imati istu težinu u glasanju muškarac koji ne želi služiti vojni rok i onaj koji ispunjava tu obvezu. Mladići, koji su više skloni tome da se kao voajeri u toplom domu zabavljaju računalnim igricama i akcijskim filmovima na TV-u, manje pridonose zajednici i ne mogu imati ista prava kao ostali građani. Tako bi svim muškarcima, koji odbijaju vojnu obvezu, trebalo biti uskraćeno ili otežano pravo obavljanja javnih dužnosti i rad u državnoj upravi. Prava građana ne mogu biti egalitaristički postavljena, kriterij mora biti obveza prema zajednici. Dokle može dovesti liberalno načelo, kada je riječ o izvršavanju vojne obveze, najbolje pokazuje broj vojnih obveznika koji je odbio uzeti pušku u ruke tijekom prvog pokušaja provedbe opće vojne obuke poslije oslobođenja od Jugoslavije.
Osim navedenih, postoje i rasne i vjerske razlike unutar pojedinih naroda i država. Ako su različiti skupni interesi veliki, onda parlamentarna demokracija teško ili nikako ne funkcionira. Takav je bio primjer višenacionalne druge Jugoslavije. Isti problem iskrsava unutar jednog naroda. Tako u Hrvatskoj danas veliki dio građana državu doživljava kao administrativni pojam, sebe vide kao građane koji su se igrom sudbine zatekli u Hrvatskoj i drži jugoslavenskog vođu Tita za većeg političkog autoriteta nego osnivača države Tuđmana. Treba znati da je Tito bio odlučan jugoslavenski nacionalist i komunist i kao takav protivnik svake hrvatske nezavisne države i parlamentarnog političkog života, a Tuđman njegov general koji se politički odmetnuo i sebi stavio u zadatak da to sve promijeni.
Kapitalistička aristokracija na zapadu sustavno nameće „multikulti“ društvo, mješavinu različitih rasa i naroda. Svjedoci smo tragikomičnih scena gdje pojedine države ulažu velika sredstva u očuvanje granice drugih država, dok istodobno ostavljaju vlastite granice potpuno otvorene za invaziju drugih naroda koji ubrzano dobivaju pravo glasa na izborima. Medijski je ovakvo društvo postalo uzor. Ovakvom se društvu mehanički nameće višestranački politički sustav s općim pravom glasa po uzoru na europsku praksu. Ako se negdje pojavi političar koji je previše samostalan, odmah uslijede osude i politička anatema, on je autoritaran, diktator, nedemokrat i slično. Sa stajališta vladajuće elite, ovakav je stav razumljiv, najlakše je vladati ljudima ako su podijeljeni u više političkih grupacija s općim pravom glasa, divide et impera. Sa stajališta većinskog naroda multikulti koncept je, u najmanju ruku, uvod u političku nestabilnost. U krajnjem slučaju to je put prema građanskom ratu. Nema nikakvog smisla teoretizirati o ovim pitanjima, jedini je putokaz dalja i bliža politička povijest. Anglosaski politički sustav do sada je bio dosta stabilan tamo gdje su dominirali Anglosasi. Tamo gdje oni polako prestaju biti dominantni, događaju se stvari koje prođu medijski nezapaženo. Jedna se takva sitnica dogodila u Kanadi kada su se u kipovi dviju britanskih kraljica, Viktorije i Elizabete II. našli u vodoravnom položaju licem u prašini.10 U obje Jugoslavije parlamentarizam nije funkcionirao, a u većem dijelu svijeta on ni danas ne funkcionira. Ima nešto morbidno u toj eurodemokraciji, a to je želja da se čitavom svijetu nameću politički recepti. Narodi su rasno i kulturo različiti i oni svoje političke sustave trebaju oblikovati prema vlastitim receptima koji su utemeljeni na njihovom povijesnom iskustvu.
Ne mogu imati istu težinu na biralištu građani s kaznenom evidencijom oduzimanja tuđe imovine kao i oni koji žive od svog rada.
Roditelji koji odgoje troje ili više zdrave djece morali bi imati veću težinu na biralištu od onih koji su bez djece.
Istraživanja pokazuju da priroda nije „demokratski“ rasporedila kvocijent inteligencije (IQ) i veliko je pitanje koliki dio biračkog tijela ima intelektualni kapacitet da može ispravno prosuđivati o tome što jest, a što nije u interesu naroda. Intelektualna reprezentacija svakog naroda mala je u odnosu prema ukupnom broju građana. Bilo bi od opće koristi da ta elita ima veću težinu u glasanju. Ako je to tako, kako onda mogu svi glasovi imati istu težinu u izboru političkih predstavnika? U praksi se događa obrnuti proces, pripadnici ove elite imaju sve manji utjecaj na politički život jer u pravilu imaju mnogo niži natalitet od većine naroda.
Kada promatramo muškarce i žene kao mnoštvo, masu i gomilu, njihovo ponašanje je slično. No, ženska se polovica društva mnogo više povodi za površnim emocijama, a to može biti štetno za zajedničke interese. Politički je kuriozitet da su u jednom uređenom europskom društvu kakvo je švicarsko, žene dobile pravo glasa tek 1969. godine.
Danas je uobičajeno u Europi da građani s navršenih 18 godina stječu automatski pravo glasa. Pitanje je ima li društvo koristi od toga prava? Kako netko tko nije počeo samostalno živjeti, može ravnopravno odlučivati s građanima koji uzdržavaju svoju obitelj?
Parlamentarizam u Hrvatskoj funkcionira dovoljno dugo da možemo uspoređivati njegove rezultate. Zgodno je usporediti rezultate izbora za saborske zastupnike, pa onda posredno i Vladu, i rezultate izbora za državnog izbornika za nogometnu reprezentaciju. U prvom su slučaju nesposobnost i korupcija toliko očiti da ih nije potrebno detaljnije izlagati. U drugom su slučaju postignuća na svjetskoj razini. Isto vrijedi i za druge sportove. Poznato je da nogometni klubovi redovito mijenjaju izbornike ako ne pokazuju rezultate i nikome ne pada na pamet imenovati izbornika koji nije stručan i koji nije uspješan. Isto tako, nijednom izborniku ne pada na pamet pozivati u državnu reprezentaciju osrednje igrače, dolaze u obzir samo najbolji. Možemo reći da se u izboru sportaša u Hrvatskoj ostvaruje ideal antičkih filozofa da najbolji trebaju vladati/igrati. Nasuprot tome, saborski zastupnici nikada nemaju potrebu odstupiti sa svoje dužnosti. Oni su izabrani od naroda i ne mogu biti kolektivno niti individualno odgovorni tijekom mandata za loš izbor i rad predsjednika Vlade i ministara. Njih najviše zabrinjava kako će biti pozicionirani na stranačkoj listi za naredne izbore i dužnosti, a tu rang listu određuje predsjednik Vlade/stranke. Možemo zaključiti da u višestranačkom sustavu umjesto jednog imamo sijaset autoritarnih vođa.
Zagovornici liberalne demokracije nikada ne mogu odgovoriti na pitanje kako to da njihova načela ne vrijede nigdje osim u slučaju izbora političkih predstavnika za skupštinu ili šefa države. Nadalje, cjelokupna politička povijest pokazuje da kolektiv ne može odgovorno vladati, to može jedino pojedinac.
Kada je riječ o parlamentarnoj demokraciji, onda treba biti svakomu jasno da je tu riječ o borbi za vlast. U parlamentima ne vlada akademska atmosfera kao u djelima grčkih filozofa, gdje se raspravlja s uvažavanjem i gdje je cilj pronaći pravo rješenje. U parlamentu stranke imaju svoje interese i ti pojedinačni interesi se ne moraju nužno poklapati sa nacionalnim interesom i kada ti partikularni interesi postanu previše suprostavljeni, parlamentarni sustav prestaje funkcionirati. Europska parlamentarna demokracija nije univerzalni obrazac za političko ponašanje. U načelu, svaki narod, ovisno o svome rasnom sastavu i povijesnom iskustvu, formira i oblik vladavine (vodstva) nad narodom.
Uzimajući sve navedene nedostatke vladavine naroda prema općem pravu glasa, treba kazati da takav politički sustav ne sprječava stvaranje dobre vladajuće elite. Kako su narodi različiti, tako su različite i elite koje se kod njih formiraju ili nameću. Načelno, kada ne bilo drugih centara moći, moglo bi se kazati da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. U praksi se događa da biračko tijelo i politički život europskih naroda kontroliraju i oblikuju na duže staze veliki kapitalisti, a posebno vlasnici medija i industrije zabave. U ovakvom okruženju demokracija utemeljena na općem pravu glasa i višestranačkom sustavu najčešće je jedna velika iluzija. Primjera za to ima mnogo, ali se vlasnici medija pobrinu da se o njima ne raspravlja. Ako se dogodi da pojedine članice EU ozbiljno shvate suverenitet naroda i demokraciju, onda slijede ucjene koje se mjere milijardama eura. Komično je gledati kako te velike ucjene formalno provodi jedan anemični ženski lik iz Bruxellesa. A kako su tek ranjivi čelnici malih stranaka unutar pojedinih država? Sve političke stranke trebaju mnogo novca, a ništa ne proizvode. Nad njima stalno lebdi batina i mrkva, što ako nešto pogriješe pa se financijska/medijska infuzija uključi konkurentima u borbi za vlast. Tako je teško biti u opoziciji, dok vrijeme neumitno prolazi. A kada se konačno ukaže prilika da se zgrabi vlast ili njezin dio, onda se uvijek nađe opravdanje za političke zaokrete. Gledano iz opoziciono vizure, bilo bi nepromišljeno odbiti učešće u vlasti zbog nekih principa. Političar koji je dugo vremena bio žedan, nema vremena puno razmišljati o tome tko će mu ugasiti žeđ za vlašću, pogotovu kada je njegov stranački konkurent spreman prihvatiti diktat bez razmišljanja. Mora se priznati da život političara u liberalnoj demokraciji nije lagan, ali ništa lakše nije niti intelektualcima.
Pravo je zadovoljstvo gledati i slušati suvremene politologe i filozofe kako beskonačno raspredaju o demokraciji i ljudskim pravima, a da pritom u širokom krugu zaobilaze ovaj glavni nedostatak suvremenog političkog života. Znaju oni svi da to nije baš pametno problematizirati jer će doći u pitanje njihova znanstvena karijera, publiciranje radova, pa i javno nastupanje. U tom bi slučaju mogli lako postati politički nekorektni čudaci protjerani iz medijskog raja.
- Senatus et Populusque Romanus [↩]
- Kvint Horacije Flak (65. – 8. pr. Kr.), “Odi profanum vulgus et arceo“. [↩]
- Friedrich Nietzsche (1884. – 1900.), njemački filozof. [↩]
- Godine 1934. bile su formirane 22 korporacije. Te korporacije imaju polazište u sindikalnom organiziranju i predstavljale su različite interesne skupine u društvu. Budući da su političke stranke bile zabranjene, vlada je preko njih trebala rješavati tekuće probleme. [↩]
- Nijemci su od XIX. stoljeća primjenjivali zanimljivu vojnu doktrinu, Auftragstaktik. Kao i u drugim vojskama, ona je podrazumijevala autoritet nadređenog, ali se razlikovala od ostalih po tome što su podređenom ostavljali dosta slobode u provedbi zadaće. Podređeni je bio stimuliran pokazati inicijativu i prihvatiti rizik. Na taj su način zasluge za uspjeh bile jasno određene, ali i odgovornost za neuspjeh. Neuspjeh se mogao tolerirati, ako je zapovjednik imao vojnički prihvatljivu namjeru. Neaktivnost i čekanje nije se moglo opravdati. Cijeli sustav njemačke vojne izobrazbe i obuke bio je koncipiran na ovoj doktrini. Za više podataka na ovu temu vidi tekst na ovoj internetskoj stranici: „Vojna problematika“ – „Njemačko tajno oružje“. [↩]
- Njemački i talijanski gospodarski koncept u svoje je vrijeme bio treći put između internacionalnog kapitalizma i državnog socijalizma, koji je bio utemeljen na ukidanju privatnog vlasništva. [↩]
- Ujedinjenje dvije od ukupno tri njemačke države aktiviralo je stare strahove od prejake Njemačke i zato je ubrzan proces da se ta država utopi u EU. [↩]
- Kada je riječ o referendumu za ulazak u EU 2012, Hrvatska može poslužiti kao primjer kako se manipulira s narodom. Za ovu priliku promijenjen je Ustav i više nije bilo potrebno da referendumu pristupi više od 50% birača, tako da je izjašnjavanje moralo „uspjeti“. Cijela kampanja za bezuvjetno prihvaćanje svih zahtjeva iz Bruxellesa, bila je savršeno medijski pokrivena. Na primjer, kada je bila riječ o likvidaciji nacionalne valute isticane su prednosti, ali nikada nikome nije bilo dopušteno objasniti čemu zapravo služi nacionalna valuta i kakve štete nanosi njezino odbacivanje. Slično je zakamuflirano i odbacivanja efikasne zaštite državnih granica. Istovremeno su se zakonodavci pobrinuli da se poveća broj potpisa kako bi se spriječile buduće nekontrolirane inicijative za pokretanje referenduma. Ni jednom narodu navedene mjere nisu u interesu, ali treba naglasiti da glasači na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj redovito daju podršku političarima koji su dobro obavili posao u odricanju od nacionalnog suvereniteta. I dok političke stranke međusobno vode „bespoštedni rat“ u borbi za vlast, kada je riječ o odricanju suvereniteta među njima vlada sloga, pravo „bratstvo i jedinstvo“. Svi se služe istim frazama o europskom putu, europskim pravnim stečevinama, da je to nužnost i da nam drugi, koji se još nisu odrekli nacionalnog suvereniteta, mogu samo pozavidjeti na uspjehu. Sve u svemu, nitko ne može tvrditi da da u Hrvatskoj nema demokracije, mi imamo demokraciju kakvu smo zaslužili. [↩]
- Carl Schmitt (1888 – 1985), nemački pravnik i politolog. [↩]
- Pripadnici domaćeg stanovništva su 1. VII. 2021. srušili spomenike dviju britanskih kraljica. Za europski dio stanovništva taj datum je označen kao praznik, Dan Kanade. Povod je bio otkriće masovnih grobnica domorodaca u blizini internata u kojima su Britanci prinudno dovodili njihovu djecu radi opismenjavanja i uključivanja u novo društvo kolonizatora. Mediji su sve predstavili kao genocid i nikome nije palo na pamet da se upita koliko bi više te djece umrlo od zaraznih bolesti da su ostali živjeti s roditeljima u daleko lošijim higijenskim i zdravstvenim uvjetima. Tom prilikom BBC je sa zadovoljstvom izvijestio da je protest i rušenje spomenika protekao uglavnom bez nasilja!? [↩]
No Comment! Be the first one.