Suvremeni skulptori su se pobrinuli da drže korak sa slikarima. U tome su otišli toliko daleko da su im postali preuski europski horizonti u traženju uzora. Osim toga oslobodili su se i trodimenzionalnog svijeta, tako da sada ništa ne može ograničiti njihovu kreativnost.
Skulptura Čovjek koji korača prodana je za 104,3 milijuna američkih dolara. Kao da je autor u početku imao pred očima lik kukca koji se zove vretenac. Na kraju je skulptura doživjela metamorfozu, kao što je uobičajeno kod kukaca, tako što je dobila dvije dugačke noge i ostala bez krila. Osim skulpture, na zidovima vidimo prave suvremene slike za koje se ne može reći da nešto predstavljaju. Kada je riječ o dvije dame koje stoje pokraj skulpture, odmah pada u oči da su one potpuno „nesuvremene“ i da su primjer ženske elegancije na pogrešnom mjestu.
Kada ocjenjuju kipara Henryja Moorea, promotori suvremene umjetnosti tvrde: „Njegov se stil može pripisati samo nekolicini istinskih umjetnika, kao što su Tizian, Rembrandt, Michelangelo i Cezanne. U svojim djelima Moore nudi, osim velikog tehničkog umijeća, višestruka značenja tako da svako posebno djelo izaziva mnoštvo interpretacija.“
Navedeni istinski umjetnici nisu u mogućnosti komentirati novopridošlog člana u elitnom klubu. Možemo pretpostaviti da bi to u početku bilo čuđenje, a potom indignacija.
Dvije gornje Mooreove figure mogli bi nazavati “Picasso u tri dimenzije”, tjelesni deformiteti i razbacani udovi. Sve ovo djeluje ružnije nego u dvije dimenzije. Kakavo zadovoljstvo nalazi autor u ovakvim skulpturama?
Izglda da su autori ovih figura (1,2,3,4) također našli uzore u Stonehengu i drugdje izvan europskog kulturnog kruga. Gradske vlasti su odlučile da veliku zelenu površinu u zapadnom dijelu Zagreba ukrase baš takvim figurama. Ima njih petnaestak, tako da prolaznici mogu duže vremena uživati u njihovoj ljepoti.
Nije jasno što je umjetnika toliko privuklo u navedenoj skulpturi (slike: 1,2,3,4). Po svemu sudeći, ona je povezana s žrtvenim obredom gdje se vadilo srce zarobljenika i prolijevala njegova krv kako bi se udobrovoljilo bogove. Obred je bio obavljan na vrhovima piramida. Sve to nije smetalo Mooreu da više puta koristi navedenu pozu kao uzor, ovoga puta kao jedva prepoznatljiv ženski/ljudski lik (slike 4,5,6). Naravno, ovo je odmah bilo prepoznato.
„Iskreno, meksička je umjetnost najviše utjecala na mene kao umjetnika.“1
Osim meksičkih uzora, Moore nalazi nadahnuće u skulpturi naroda pacifičkih otoka. Neolitički lokalitet Stonehenge ostao mu je kao trajna inspiracija.
„Najznačajnije obilježje koje je zajedničko svoj primitivnoj umjetnosti jest njezina vitalnost. Ona je rezultat neposrednog kontakta sa životom.“
Slično razmišlja slikar Rothko2 i drugi, samo što oni inspiraciju traže u Africi i kod djece. Pada u oči da autor nalazi uzore svugdje po svijetu, osim na kulturnom području europskih naroda. Uvažavajući u potpunosti umjetničku slobodu, ovakav je stav u najmanju ruku pretenciozan. Proizlazi da umjetnost europskih naroda nema dovoljno neposrednog kontakta sa životom. Veoma je zanimljivo da njegova mašta nije mogla ostvariti rezonanciju nigdje na bogatom području koje bi mu trebalo biti blisko po rođenju i odgoju.
Ovo ne znači da je meksička umjetnost primitivna, naprotiv, ona je vrijedna jer je originalna i istinski izražava dušu tih naroda. Druga je stvar što ona u našim eurocentričnim očima izgleda primitivno, nerazumljivo i odbojno; pa oni su stvarali kulturu po svom ukusu. Ovdje se nužno nameće pitanje kako nazvati suvremenu europsku umjetnost? Kamo ona pripada? Što bi rekli autori meksičkih kipova i reljefa da im je netko predočio naša „suvremena“ postignuća? Proizlazi li suvremena europska umjetnost iz „neposrednog života“?
„Apstrakcija je izbjegavanje vizualne interpretacije, ovdje je riječ o emotivnom dojmu.“
„Umjetnost je izraz mašte, a ne reprodukcija stvarnosti.“
Sada imamo tipičnu sofisteriju koja želi naglasiti da za vizualnu umjetnost nije presudna vizualna interpretacija. Pa kako će uslijediti emotivni dojam, ako promatrač nema odgovarajuću vizualnu predodžbu? Točna je tvrdnja da umjetnost nije doslovna reprodukcija stvarnosti, ali ona ne može biti niti radikalno zaobilaženje niti negacija te stvarnosti. Besmisleno je govoriti o emotivnom dojmu promatrača ako on ne vidi ništa određeno u apstraktnom djelu, ništa što bi moglo potaknuti njegove emocije. Filozofi su davno konstatirali „ex nihilo nihil est“.
Dakle, umjetnik mora ponuditi svoje viđenje nečega što je već prepoznatljivo promatraču. Taj zahtjev se ne može zaobići nikakvim teoretiziranjem. Donekle se to može usporediti s fotografijom. Ako imamo fotografiju napravljenu bez dovoljno svjetla, onda na slici ne vidimo ništa bez obzira koliko nas fotograf uvjeravao da tu trebamo naći nešto. Fotograf je možda nešto vidio u tami, ali nam to nije priopćio.
Moore ide dalje. Tvrdi da je čak pogrešno dati i naslov umjetničkom djelu. Na taj način djelu se oduzima tajnovitost i promatrač se više ne trudi proniknuti u njegovo dublje značenje. Ovdje su stvari okrenute potpuno naglavačke, promatrač preuzima ulogu umjetnika, a ovaj posljednji sve promatra kao skriveni moderator seanse. Ovakvo shvaćanje umjetnosti nema primjera u povijesti europskih naroda. Zanimljivo je da to nimalo ne zbunjuje apstraktne entuzijaste. Oni se ponašaju kao i revolucionari XIX. i XX. stoljeća koji su smatrali da novi život počinje od njih i da u prošlosti sve nije u redu.
Osim toga, i umjetnici su ljudi sa svojim slabostima. Kada jedan od njih postane milijunaš, onda se uz prisutnost tolikog bogatstva iskrivi i njegovo razmišljanje. Nešto slično kao kada svjetlost prolazi pokraj nebeskog tijela sa snažnom gravitacijom. Za primjer, Moore je dobio 35,7 milijuna američkih dolara 2012. za skulpturu Ponavljajuća figura. Riječ je o liku žene koja leži naslonjena na laktove.
U prošlosti su kipari skulptori koristili ograničeni broj materijala. Poslije izbora dali bi se na posao u nastojanju da bezobličnom materijalu udahnu dušu, neki oblik. Suvremeni su umjetnici prevladali tako zastarjele običaje. Danas sve može biti upotrijebljeno kao izložak: gotovi proizvodi, predmeti iz takozvane mrtve, kao i žive prirode. Umjetnost je dobila novu granu pod nazivom „instalacija“. Na slikama iznad vidimo kako to mogu biti predmeti iz zahoda, baloni za djecu, baš sve.
Kada je riječ o instalacijama, kruži priča kako je neuka čistačica u jednom danskom muzeju primijetila na podu dizala odbačene limenke od piva. U neznanju ona ih je pokupila i bacila u smeće. Kustosica muzeja odmah je to opazila i limenke su brzo bile spašene da ne završe zajedno s ostalim smećem. Čistačici je objašnjeno da odbačene limenke predstavljaju dio muzejske instalacije i nije snosila nikakve posljedice.
Slična priča prati jednu instalaciju gdje je izložak bila banana zalijepljena na zidu. Zamislite što se dogodilo: jedan gladni posjetitelj pojeo je tu bananu, a koru vratio natrag. Na taj je način proizveo novu instalaciju i pritom doveo u napast drugu čistačicu da kore baci u smeće. Ovoga se puta to nije dogodilo, ali je cijeli događaj ponovno postao „viralan“. Ovo nisu nikakvi izuzetci, nego skoro pravilo na izložbama suvremene umjetnosti. To je način da jedno veliko ništa postane nešto: kada se medijska srca slože i glupost plivati može.
Možda se pitate kako jabuka može biti izložak. Odgovor je veoma jednostavan, ovdje je bilo dovoljno ime autorice instalacije – Yoko Ono. Budući da je ona planetarno poznata, njoj nije trebala za promociju priča koja bi uključivala gladnog posjetitelja.
To se isto odnosi na zahodsku školjku. Ona je u startu bila dovoljno poznata jer je bila napravljena od zlata.
A kada je riječ o pisoaru, onda tu treba biti oprezan jer iza njega stoji ime francuskog slikara Marcela Duchampa. Čudni su ti afiniteti modernih umjetnika. Možemo razumjeti njegovu umjetničku slobodu u traženju inspiracije u zahodu, ali nije jasno zašto je umjetnik odlučio uvrstiti gotov proizvod, a nije pokušao stvoriti nešto originalno. Sve su to pitanja koja postavljaju neupućeni jer je upravo izbor gotovog proizvoda, koji je dio zahodske opreme kao eksponata imao ključnu ulogu u provokaciji publike. Tako je autor postao mega zvijezda na „suvremenom“ nebu. Nije poznata sudbina pisoara koji je autor izložio 1917. pod nazivom Vodoskok. Dugo je ovaj eksponat bio premet debate da bi 2004. konačno sazrelo vrijeme da se na pravi način umjetnički vrednuju zahodski interijeri. Tako je Vodoskok 2004. ocijenjen kao jedno od najvećih postignuća suvremene umjetnosti i kao takav prodan na aukciji 1999. za 1,7 milijuna američkih dolara. Ne zna se je li autor sačuvao primjerak iz 1917. ili je ponovno otišao u trgovinu kupiti pisoar. Ali to, u ovom slučaju, nije niti važno. U oba slučaja Duchamp nema ništa s navedenim proizvodom
Tužno je gledati prizore gdje ljudi plaćaju ulaznicu i dolaze gledati uokvirena prazna platna, ali za utjehu, uvijek može biti tužnije.
Na gornjim slikama vidite kako izgledaju dvije prazne prostorije kada su osvijetljene i zamračene. Autor ove tehničke predstave nabavio je električni prekidač koji automatski uključuje i isključuje rasvjetu svakih pet sekundi. Ovo ostvarenje postalo je poznato među egzibicionistima te su mu odlučili 2021. godine dodijeliti Turnerovu nagradu3 za suvremenu umjetnost u iznosu od 30 000 američkih dolara. Na taj su način ohrabrili i druge autore na slična postignuća. Od 2013. Rad broj 227, Svjetlo koje se uključuje i isključuje postalo je sastavni dio stalne zbirke Tate Britain.((Tate Britain je mreža galerija u Velikoj Britaniji.)) Za očekivati je da će suvremeni „instalateri“ shvatiti poruku i napraviti korak dalje tako što će predložiti praznu osvijetljenu prostoriju u koju ulazi posjetitelj nakon čega se svjetla ugase u trajanju od deset i više minuta. Za to vrijeme on će u potpunoj tišini aktivirati svoju maštu da bi poslije mogao podijeliti svoje dojmove s ljudima koji organiziraju ovakve predstave i koji će se potruditi da to bude popraćeno s još jednom prestižnom nagradom. Na kraju, bilo bi dobro da se u blizini nađe i jedan psihijatar koji bi mu pomogao ako boravak u mračnoj i praznoj prostoriji bude imao neželjeni učinak.
Sada se poslije dvodimenzionalnih slika našla na udaru trodimenzionalna skulptura. Talijanski umjetnik Salvatore Garau se, pokraj drugih, prihvatio tog velikog pothvata. Naravno, promotori „suvremenosti“ odmah su priskočili u pomoć. Tako je njegova Nematerijalna skulptura “Io sono” 2001. prodana na aukciji za 18 300 američkih dolara nepoznatom kupcu.
„Sretni kupac je otišao kući s potvrdom da je kupac i s uputama o tome da „djelo“ treba biti izloženo u privatnoj kući u slobodnom prostoru veličine 150 x 150 cm.“
„Vakuum nije ništa drugo nego prostor ispunjen energijom. Čak i kada ga potpuno ispraznimo od zraka, on ostaje ispunjen energijom…“
„Ne mogu zamisliti život bez kreacija, to bi za mene bila jedna velika patnja.“
„Salvatore Garau je revolucionirao povijest suvremene umjetnosti tako što je potpuno izbacio objekt iz umjetničkog djela ostavljajući samo ideju koja će probuditi maštu promatrača.“
„Za mene je zaista uzbudljivo zamišljati kako se ljudi trude zamisliti skulpturu koja nije vidljiva i pri tom je oblikuju samo uz pomoć naslova koji sam ja dao.“
„Njegova nevidljiva skulptura Ja sam izazvala je mnoga proturječja, ali je nemoguće osporiti veliko značenje ovog djela za povijest umjetnosti.“
„Na kraju, zar mi ne oblikujemo sliku Boga koga nikada nismo vidjeli?“
Potpuna dematerijalizacija:
„Čak i crte na pločniku trga napravljene su za potrebe video uratka. I one će nestati sljedećeg dana. Ništa od ovoga neće ostati, uključujući i umjetnika. Ja sada osjećam ovu prazninu ispunjenu neizmjernim stvarima!“
Kada čovjek čita ovakva objašnjenja za nešto što bi trebala bit skulptura, ne može a da se ne nasmije. Nasmijati se treba čitateljima/posjetiteljima koji kupuju ovakvu verbalnu akrobatiku za ozbiljno. To je čudna mješavina atomske fizike, teologije i yoga meditacije. Svega tu ima osim trodimenzionalnog lika. Ne može se autoru osporiti mašta, ali zašto se nije okrenuo pisanju znanstvene fantastike umjesto da pravi veliku pojmovnu paučinu tamo gdje joj nije mjesto.
Talijanski Insitut za kulturu odmah je prepoznao kvalitetu i podržao instalaciju “Afrodita plače”. Ista je postavljena u “centru svijeta”, New York, Wall Street, tako da to odjekne.
Možda najbolje suvremenu umjetnost oslikavaju prizori praznih prostorija i posjetitelja koji su došli nešto vidjeti. Ima tu i iznenađenja, prazna prostorija može biti osvijetljena i zamračena svakih pet sekundi. Kako ne bilo ujednačeno, ovi razmaci mogu biti i duži i na različitim lokacijama. Živimo u vremenu kada ovakve jednostavne tehničke radnje dobivaju najviša priznanja. Važno je da su posjetitelji iznenađeni različitim neuobičajenim akrobacijama i instalacijama i to se zove umjetnost.
Posjetitelji izložbi sigurno o sebi misle da su obrazovani, pa oni gledaju redovito TV i trude se biti „politički korektni“. Začuđuje do koje je mjere među njima zavladala psihologija stada.
Možda je danas najvažnije pitanje, gdje prestaje umjetnost? Ima li i jedan oblik koji je stvorila priroda ili čovjek za koji se može reći: to nije umjetnost, to ne može biti izloženo u muzeju koji financira država.
Američki kritičar moderne umjetnosti, Tom K. Wolfe, tvrdi da veoma mali broj ljudi kreira i usmjerava vizualne umjetnosti. Sve podsjeća na tehniku koju koristi mali broj burzovnih mešetara koji u sprezi s medijima manipuliraju vrijednosnim papirima. Kada bi promocija umjetničkih vrijednosti bila spontani proces, onda bi bilo za očekivati da se na isti način dijele nagrade predstavnicima klasične i tradicionalne europske umjetnosti kao i suvremenim umjetnicima. Svi znamo da to nije tako.
Nevidljiva je umjetnost logičan završetak trenda koji je počeo kod europskih naroda početkom XX. stoljeća. I nije se potrebno mnogo čuditi kako je moguće da je sve postalo apsurdno. Kao i sve u prirodi, proces je bio postupan. Nevidljivoj umjetnosti prethodilo je dugo razdoblje bezlične umjetnosti. Sve je počelo kada je Picasso počeo prikazivati ljudske likove kao deformitete, čiji su dijelovi nasumično razbacani po platnu. Ali su najvažniju ulogu odigrali dadaisti. Riječ je o maloj skupini rumunjskih Židova kolji su pobjegli od rata (1914. – 1918.) u Švicarsku. Odmah su našli gorljive pristaše među drugim narodima. Možemo reći da su dadaistička načela danas potpuno trijumfirala. Kada bi današnjim posjetiteljima galerija netko u trgovini za određenu svotu novca ponudio predmet koji ne postoji na polici s obrazloženjem da se trebaju skoncentrirati i zamisliti kao da postoji, bio bi ismijan. Kupac bi to smatrao kao osobnu uvredu i krajnje omalovažavanje. Kako se samo usudi takvo što ponuditi, nečuveno, pa što on misli, da sam toliko neinteligentan? Ista osoba ne osjeća potrebu negodovati kada ga u galeriji poslije plaćene ulaznice dočeka prazna prostorija ili prazna prostorija koja je u pravilnim vremenskim razmacima osvijetljena pa onda zamračena. U takvim se trenutcima psihologija stada pobrine da tiho došapne nevjernom Tomi da je to sve normalno i da ne bi bilo uputno negodovati jer te ionako nitko neće razumjeti.
Srbijanski kantautor Bora Čorba lijepo je, u beogradskom sočnom žargonu, izrazio stanje duha ljudskog stada: „Marva ume da nervira jedi (gledaj) što ti se servira. Oh, kako je lepo biti glup!“