Tek je ovdje suvremena umjetnička mašta dobila punu slobodu i poletjela visoko, visoko. Građevine, na kraju, moraju imati nekakav krov, prozore, nekakvu statiku da se ne sruše pri običnom potresu. U slikarstvu i kiparstvu svi su kanoni i tradicija isključeni. Sudeći prema emisijama HRT-a nikad više umjetnika/umjetnica na ovim prostorima.
Otkuda odjednom toliko mnoštvo? Je li netko u prošlosti sprječavao muškarce i žene iz aristokratskih obitelji da se izraze umjetnički, a imali su osiguranu materijalnu egzistenciju i dokolicu potrebnu za intelektualne aktivnosti? Otkuda taj kvalitativni „dijalektički skokˮ? Ili je u pitanju učinak inflacije? Kada novac gubi vrijednost, onda i siromasi počinju misliti da imaju više nego prije. Blago siromašnima maštom, njihovo je kraljevstvo nastupilo.
Umjetnička su djela uvijek imala visoku cijenu, a autori nisu bili siromašni. Danas su se stvari promijenile utoliko što je i ovaj dio društvenog života pretvoren u burzovnu špekulaciju. Kada je riječ o umjetninama, burze su postale aukcijske kuće, a mediji orkestrirano stvaraju atmosferu nadmetanja. Svi špekulanti znaju da se vrijednost burzovnih papira može umjetno smanjivati ili podizati i tu leži „dražˮ špekulativnog kapitalizma. Vlasnik vrijednog papira zna što drugi ne znaju i sutradan se probudi s velikom „zaradomˮ. Njemu je neobično važno da iza te zarade ne stoji nikakav društveno kreativan rad, da se nije fizički i intelektualno umorio radeći i da se može prezirno nasmijati onima koji nisu upućeni i koji moraju zarađivati kruh u znoju lica svog. Suvremeni špekulant umjetninama dobro znade da dolje navedene slike ne vrijede ništa i da ih može brzo napraviti bilo koji soboslikar, ali tim je veće njegovo zadovoljstvo.
Nikada se neće saznati zašto je baš slika pod brojem 4 (Narančasto, crveno, žuto), a ne ona pod brojem 7
prodana na aukciji (Christie, New York, 2012.) za 86,9 milijuna američkih dolara. U čemu je razlika između osam priloženih slika?
Galeristi opisuju navedenu sliku na sljedeći način:
„Pravokutnici koji se nalaze unutar ove slike ne dolaze do ruba platna i izgleda kao da lebde iznad površine. Ovdje je riječ o posebnom vizualnom efektu. Dok gledamo pojedinačno na svaki obojeni dio slike, na našu percepciju nesvjesno utječu susjedne boje. Crveno-narančasti centar slike dodaje žutoj boji iznad zelenu nijansu. A žuta iznad proizvodi plavu nijansu narančastoj boji ispod.ˮ Ali ovi efekti boja njemu nisu bili najvažniji, Rothko nije želio ocjenjivati svoje slike prema spektralnoj analizi. On kaže: „Ako na mojim slikama primjećujete jedino odnose boja, onda ste na krivom putu.2 Ja nastojim preko slika izraziti velike emocije – tragično, ekstatično, kobno.ˮ Dakle, slikar tvrdi da boje nisu ključne za razumijevanje slike… Nadalje, teško je vidjeti nešto „tragično, ekstatično, kobnoˮ u mehaničkom nanošenju tri boje kao četverokutne plohe na platno.
A Rothkova slika broj 2 (Lavanda, crveno, zeleno, 238,8 x 145,1 cm) postigla je 2014. godine cijenu od 186 milijuna američkih dolara.
Mi obični promatrači vidimo na ovoj slici mehanički poredane tri boje. Pogledajmo sada što na Rothkovim slikama vide propagatori suvremene umjetnosti:
„Kultni stil Marka Rothka uključuje crtanje jednostavnih pravokutnih traka živih boja. Ova slika ima pozamašnu površinu boje lavande nakon koje slijede tanja zelena i crvena srednje veličine.ˮ
„Rothkove slike karakteriziraju usklađeni blokovi boja koji slave jednostavnost…
“Ova slika kao da nas uvodi u neki drugi svijet. Njegove tri boje na platnu nešto su više od onoga što vidimo, to su zamrznute emocije u vremenu. Način kako su posložene podsjeća na san koji se odvija pred našim očima…
Iako je ovdje riječ samo o pravokutnicima na platnu, ima tu nešto nevjerojatno moćno u načinu kako ih je Rothko posložio. Izgleda kao da nam on došaptava najdublje tajne preko jezika boja…
To je majstorsko djelo, njegove boje su pune života…ˮ
Vidjeli smo kakve sve osjećaje mogu izazvati plohe obojene u ljubičasto, zeleno i crveno na velikom platnu. Jedino je nejasno kako onda nisu i ostala trobojna Rothkova platna podjednako inspirativna i cijenjena na burzi. Za očekivati je da će, kada za to dođe vrijeme, galeristi i kritičari početi pisati da se osjećaju potpuno uronjeni u trobojnu magiju dok stoje i pred ostalim Rothkovim slikama.
Prema galeristima:
„Rothko je iskoristio razblažene vodene boje kako bi prikazao početke života u vodi. Ovdje nanosi crvene i smeđe boje podsjećaju na plivajuće amebe u mnogim njegovim ranim slikama, otuda je došao i naslov The Archaic Idol. Kao i mnogi apstraktni ekspresionisti, Rothko je bio zainteresiran za počela života i mitove o stvaranju. Svoja je objašnjenja izložio 1943. u manifestu zajedno sa slikarom Adolphom Gottliebom. Pored ostalog, za njega suvremena umjetnost ima duhovno srodstvo s primitivnim i arhaičnim izrazima.ˮ3
Stoji tvrdnja da je suvremena umjetnost u duhovnom srodstvu s „primitivnim i arhaičnim izrazimaˮ – crteži u špiljama to zorno pokazuju. Kada je riječ o amebama koje plivaju u vodi, treba dodati da ih mi ne vidimo, ali je moguće da je slikar tu vidio nešto poput „lepih belih mišekaˮ na platnu ako je kreacija nastala u vrijeme kada je bio zagledan u dno čaše. Ako je autor doista bio toliko zainteresiran za pitanja o početku života, onda je mogao napraviti seriju lijepih slika posvećenu njegovim suvremenicima, genetičarima Watsonu i Cricku4 koji su 1953. godine otkrili „tajnu životaˮ ili izraziti znanstvena i filozofska pitanja u prozi. Ali u tom je slučaju trebao uložiti mnogo više truda od soboslikara. Ovdje ne treba umanjivati soboslikarsko umijeće jer oni znaju nanositi različite plohe boja sa savršeno označenim rubovima i trebaju dobro pripremiti podlogu, inače vlasnik stana neće platiti posao. Nadalje, nijednom soboslikaru ne pada na pamet da od svoga posla pravi metafiziku. Svaki bi smatrao suludim da mu vlasnik stana nudi stotinu puta veći iznos nego što on procjenjuje da vrijedi njegov posao.
Ovu fantastičnu burzovnu predstavu ponekada pokvare i nestašni dečki iz redova bezličnog slikarstva. Tako je bjeloruski suvremeni slikar Vladimir Umanets napravio svetogrdni čin kada je crnom tintom pošarao Rothkovu ionako crnu sliku Crna na kestenjastoj (1958.) u galeriji Tate Modern u Londonu.
Umanets je za svoju osobnu promociju u medijima izabrao baš sliku koja je uglavnom crne boje tako da nije mogao napraviti veliku štetu galeriji. Slika se procjenjivala (2012.) na nekoliko desetaka milijuna funti. Mladi suvremeni diverzant poslije je izjavio da je htio samo povećati vrijednost slike! Da je bio iskren do kraja, trebao je dodati da je tu riječ o njegovoj osobnoj promociji. Navedena Rothkova slika Crna na kestenjastoj je takve magnitude u suvremenom slikarskom sazviježđu da sve što joj se približi, odmah bude izvučeno iz tame i obasjano njezinom blagotvornom svjetlošću. Tako treba tumačiti postupak Umanetsa. Kada je postao obasjan tom svjetlošću, on je iskoristio priliku da se predstavi javnosti kao osnivač novog smjera u slikarstvu znakovitog naziva – Žutilo (Yellowism).
Kao što je vidljivo, tu je sve žuto, autor je posebno zaokupljen prikazima sa staklenom vunom. Ako Rothkova slika s djelomično žutom bojom može vrijediti milijune, zašto ne bi i njegovo potpuno žutilo postalo cijenjeno? Osim toga, mnogo je jednostavnije površinu prijeći jednom bojom nego s tri boje.
Još prije Umanetsa Robert Rauschenberg5 došao je na ideju da se treba riješiti boja, zašto komplicirati. Jednobojne slike (kućna bijela boja) idealne su slike, lišene nepotrebnog šarenila, nešto kao Platonovih ideja. Ova se zamisao duboko dojmila njegovog poznanika Johna Cagea.6
Cage je bio skladatelj i vidio je da se umjetničkom slikom može nazvati nešto što ne predstavlja ništa konkretno, pa je odlučio napraviti kompoziciju koja ne zaostaje za slikarskim apstrakcijama. Tu je predstavu/skladbu nazvao 4’33”, (četiri minute i trideset tri sekunde). I pokazalo se da je Cage bio na dobrom putu, postao je besmrtan:
„…nije se bojao eksperimentiranja, no njegovo najpoznatije djelo po kojem će uvijek ostati zapamćen je svakako 4’33”ˮ
„Jedno od vodećih imena poslijeratne avangarde…ˮ
„Cage je uočio nešto što drugi prije njega nisu, uočio je kako umjetnici već dugo tragaju za nečim što bi moglo prevladati i vrijeme i mjesto, a takvo nešto moguće je samo ako se i kompozitor i izvođač uklone iz stvaralačkog procesa. Zvuči kao zagonetka, a na neki način i jest – kako to postići? Cage je uspio, njegova 4’33” je to uspjela.ˮ
Cage bi bio do kraja dosljedan da je zatražio da se i svi komentatori umjetnosti trebaju ukloniti sa scene…
Jens Haaning je zaključio da je i kućna bijela boja suvišna, pa je odlučio ostavti platno nedirnuto (slika iznad). Ovaj slikar je ušao u povijest kada je danskom Muzeju suvremene umjetnosti dostavio dva čista platna. Problem je bio u tome što je prethodno uzeo od galerije 84.000 američkih dolara. Slike je nazvao “Uzmi novac i bježi”. Obratite pažnju da su dva takva autorova platna bila uokvirena i da su organizatori odlučili da ih izlože. Na slici gore vidite posjetitelje koji izmjenjuju dojmove dok stoje pred praznim okvirom nepostojeće slike.
I dok je jedan suvremeni slikar sve oko sebe vidio u žutoj boji, Yves Klein je želio biti originalan. On je to uradio tako da žutilo zamijenio modrom bojom, tako da to bude njegov prepoznatljivi znak. Na slici ispod desno posjetitelji uzaludno pokušavaju pronaći nešto više od ujednačene modre boje.
Latini su tvrdili da o ukusima ne treba raspravljati, ali ovdje smo došli do granice kada ukus postaje neukus. Urođeni defrormiteti, propadanje i raspadanje tjelesnih oblika je proces koji zahvaća svako živo biće su sastavni dio života, samo je pitanje da li to treba biti predmet vizualne umjetnosti.
Na gornjoj slici vidimo ženu koja izgleda mirno kao svinga, a oko nje su razbacani dijelovi ženskog tijela i neprepoznatljive crtarije. Ali u potpisu slike je Picasso, naziv slike je Žene iz Alžira, Verzija 0 i burzovni mešetari su je 2015. godine prodali za 179,4 milijuna američkih dolara. Ista slika je 1997. godine prodana za 31,9 milijuna američkih dolara. U cijenu je uračunata provizija od 12 % koju uzima aukcijska kuća. Ista je kuća napravila lijepi prihod od svih prodanih slika koji premašuje 200 milijuna američkih dolara i tako su svi zadovoljni. Novi vlasnik sigurno očekuje daljnje napuhavanje burzovnog balona i dobru zaradu. Nitko ne zna kada će doći do praska i kada će reinkarnacija Andersena početi dovoditi u pitanje cijelu kompoziciju. Posljednji će vlasnik zbog toga nakratko biti vrlo ljutit, pa kako se njemu mogla dogoditi takva nepravda da izgubi tako mnogo novca koji je „zaradioˮ mukotrpnim radom. Njemu za utjehu, ubrzo će se pojaviti nove virtualne burzovne veličine i on će se opet nasmijati običnim ljudima oko sebe koji žive samo od mjesečne plaće. Danas se vrijednost slike procjenjuje na 205 milijuna američkih dolara.
Willem de Kooning se na ovoj slici doima kao čovjek uronjen u duboku kontemplaciju. Vjerojatno je u tim trenutcima primao objavu kako će izgledati jedan od priloženih ženskih likova.
Kooningova Žena III (broj 1) prodana je 2006. godine za 137,5 milijuna američkih dolara, a njezina je vrijednost narasla na 189 milijuna američkih dolara.
Slikar je do kraja života ostao vjeran ovakvom prikazivanju ženskih likova.
Interchange, 1955, autor je ovu sliku (broj 6) 1955. godine prodao za 4000 američkih dolara, da bi njezina cijena 2015. godine narasla na 300 milijuna američkih dolara. Ovo je slika za koju je teško naći pisano objašnjenje što zapravo ona predstavlja. Riječ Interchange spominje se kao dio grada New Yorka gdje je autor živio. Izgleda da čak i upućeni u tajne apstraktnog ekspresionizma imaju problem kada treba opisati što je umjetnik htio reći. Oni tvrde da na slici vide snažne poteze kista na platnu i ženu koja sjedi na stolici. Također otkrivaju i zašto je slika tako skupa:
„To nije samo obična slika, to je dio povijesti, čarobni trenutak zarobljen u vremenu.ˮ
„Kada pogledate Interchange, vidjet ćete puno divljih i prekrasnih boja. Kao da je duga eksplodirala na platnu! Oblici i linije kreću se uokolo, baš kao da se igrate sa svojim igračkama i tjerate ih da plešu.ˮ
„Živopisna slika koja priča tisuću priča.ˮ
„Možda se pitate zašto je Interchange tako skup? Pa, to je zato što to nije samo slika; to je dio povijesti, čaroban trenutak zamrznut u vremenuˮ.
„Na kraju, Interchange nije samo za bogate ljude – u njemu svi mogu uživati! To je kao da imate super cool prijatelja koji priča priče kroz boje i oblike. Iako ga ne možete dodirnuti, možete zamisliti sve zabavne avanture koje se događaju na platnu. Nije li umjetnost najčudesnija stvar?ˮ
Mi neupućeni tu ne vidimo ništa, osim enormne zarade za špekulante.
Tri prikaza Luciana Freuda, 142,4 milijuna američkih dolara, 2013. Slike su posvećene autorovom homoseksualnom partneru.
Nije čudo da je gornja slika postigla ovako visoku cijenu, kada je vlasnici medija i slikarski mainstream opisuje njezinog autora na slijedeći način:
“Svojim jedinstvenim stilom izgradio je reputaciju jednog od velikana suvremene umjetnosti.”
“U njegovim najboljim slikama postoji ozbiljnost, koja se rijetko sreće u modernoj britanskoj umjetnosti. Gray Gowrie, pozdravljajući njegovu retrospektivu Tate iz 1985., nazvao ga je “najvećim slikarom na svijetu i najboljim što je ova zemlja proizvela od Turnera”.
Isti umjetnik je imao još ljepših uradaka:
Mora mu se odati priznanje da nije samo druge prikazivao deformirano, nego i sebe. Iz toga se može zaključiti da njegovi likovi vjerno oslikavaju unutarnji psihički kaos. Možda bi jedino Dostojevski ili profesionalni psihijatar mogao opisati tu unutrašnjost, to bi bila preteška zadaća za obične ljude. Zato samo kratka ocjena – neprirodno uživanje u ružnom. Preporučuje se ne gledati prije spavanja.
***
Kako bi djela suvremenih slikara postala tako visoko cijenjena, bila je potrebna sveobuhvatna medijska i javna potpora akademija, muzeja, galerista, takozvanih umjetničkih kritičara i različitih posrednika.7 Tu su i prestižne nagrade koje same po sebi kreiraju estetsku vrijednost. Sada više nije važno što je naslikano, nego tko stoji u potpisu slike. Prije rata posjetitelji elitnog izložbenog prostora u Zagrebu imali su prigodu gledati sliku koja se sastojala od bijelog platna preko kojega je išla horizontalna crvena crta. Ovaj čudan prizor prisiljavao je svakoga da zastane i počne razmišljati: Bože, što bi mogla predstavljati ta slika? Naravno, nitko nije mogao riješiti zagonetku. Da bi prekratio muke posjetiteljima, autor slike pritekao je u pomoć tako što je na dnu platna ispisao odgovor: Crvena crta na bijelom platnu!
Svaki slikar ima pravo slikati onako kako mu nalaže mašta, on može ostaviti nenaslikano platno ili ga potpuno izrezati tako da ostane samo okvir, ali organizatori izložbi nemaju pravo davati prostora samodopadnim slikarima koji na ovakav način omalovažavaju posjetitelje. Danas nijedan vlasnik medija neće dati publicitet mišljenjima koji bi dovodili u pitanje smisao ovakvih izložbi. Naprotiv, od pojedinih su autora stvorene virtualne umjetničke legende koje nitko ne propituje. Za razliku od špekulantskog kapitalizma koji ciklično doživljava slom, burza napuhanih umjetničkih vrijednosti u punom je procvatu i kao da prkosi navedenim zakonima.
I nije ovdje riječ samo o burzovnoj špekulaciji. Pitanje je bi li Rothkove slike bile danas tako skupe da se pred kraj života politički izoglavio ili u novogovoru postao „politički nekorektanˮ? Koliko bi te iste slike vrijedile da je poslije njegove smrti otkriveno da je pisao o uzrocima Drugog svjetskog rata na način koji se ne uklapa u standardni narativ pobjednika? Bi li cijena Picassovih djela otišla u nebo poslije 1945. da je autor poslije Guernice napravio slične slike s naslovom Dresden 1945. ili Hamburg 1943.?8
Suvremeno slikarstvo ima i svoj ulični ogranak u crtarijama na fasadama više stambenih zgrada po Zagrebu. Ovdje se autorima tepa da su grafiteri, ulični umjetnici ili noćna gerila. Pada u oči da ti “noćni umjetnici” ne ukrašavaju privatne kuće ili privatna vozila, nego isključivo zajednička pročelja i gradska vozila. Koliko je to sve ružno, suvišno je komentirati, ali je vrlo indikativno da nema masovnog javnog negodovanja. Kako to da nas vlasnici medija i političari svaku večer poučavaju o “antropogenim uzroku klimatskih promjena”, a ne vide kako nam izgledaju fasade? Gradske vlasti s vremena na vrijeme najave da će formirati komisiju koja će se pozabaviti tim problemom, pa sve ode u zaborav. Komična je odluka da se raspišu natječaji za radna mjesta čiji bi posao bio uklanjanje grafita i obnavljanje fasada. Pa „noćni umjetniciˮ samo to čekaju kako bi dobili nove čiste površine za nastavak iživljavanja. To je sve iluzija kako bi izgledalo da se nešto radi na sprječavanju ovoga zla. Uređivanje fasada ima svoju cijenu, a predstavnici gradske vlasti ne žele odrediti primjerene kazne za uništavanje tih fasada. Nije istina da se ne može naći načina da se to suzbije, to je samo pitanje političke volje. Kada su u pitanju ovakve materijalne i estetske štete, onda se ne treba obazirati na permisivna prenemaganja u stilu: „Bože, pa to bi bilo represivnoˮ. Naravno da mora postojati odgovarajuća represija jer jedino ona može odvratiti prekršitelje zakona. Zanimljivo je da ovakvo ruglo ne smeta gradskim političarima koji se inače kunu da vole ovaj grad iznad svega na svijetu. Ima tu „neka tajna vezaˮ.
Osim represije mogu se, na inteligentan način, upotrijebiti mediji koji su pod kontrolom države i grada koji mogu na prikladan način izvrgnuti ruglu „tajanstvene noćne umjetnikeˮ tako da oni ispadnu smiješni i nesimpatični u očima svojih vršnjaka. U ovakvim oglasima gledatelji bi mogli uživati više nego u divljem reklamiranju sredstava za ublažavanje trbušnih i bubrežnih problema. Uostalom, nije pravi zagađivač javnog prostora CO2, nego pored ostalog, i nekontrolirano reklamiranje. Zašto ne otvoriti “noćnim umjetnicima” prostor u MSU/MDU ili na bivšem Velesajmu? Kada bi gradske fasade znale govoriti, one bi u tom slučaju bile presretne.
Ako netko misli da su ovi zaključci neutemeljeni, neka pogleda što se sve može uraditi medijsko-političkom manipulacijom u području znanosti.9 Tu su primjeri iz biologije, antropologije,10 pa čak i meteorologije.11 Znanost je po svojoj prirodi utemeljena na činjenicama. Ona je najveće postignuće europskih naroda koje ih izdvaja od ostatka svijeta, ali praksa pokazuje da to suvremenim manipulatorima ne znači ništa kada je u suprotnosti s njihovim interesima. Ako stvari tako stoje s egzaktnom znanošću, onda ne treba čuditi kakvu sudbinu doživljava umjetnost. Više mašte i ljepote možemo naći u postignućima atomske fizike i u eksperimentima iz molekularne biologije nego u djelima apstraktnih umjetnika. To nas treba ispunjavati intelektualnim zadovoljstvom u ovom sumornom okruženju.
Da bi se shvatio fenomen suvremene umjetnosti, potrebno ga je smjestiti u povijesni kontekst početka XX. stoljeća. Pada u oči negacija i neprijateljstvo prema svemu što je tradicionalno – nihilizam. Marksistički pokret toga vremena ima sličan svjetonazor. Svima je zajednički stav negacija „buržoaskihˮ vrijednosti i uvjerenje da s njima počinje novi život. I dok je suvremena umjetnost ostala samo na nijekanju postojećeg stanja, marksizam će u svojoj boljševičkoj inačici odbaciti načela suvremene umjetnosti i početi izgrađivati umjetnost koja će izražavati interese radničke klase, socrealizam. Boljševici su ispravno shvatili da nihilistička umjetnost vodi destrukciji bilo kojeg društva, pa i komunističkog. I dok su boljševici u XX. stoljeću potražili svoj umjetnički izraz, zapadnoeuropski narodi početkom XXI. stoljeća očito nemaju snage za takav pothvat. Na glazbenom području imamo sličan trend i nije slučajno da je narod kompozitora poslije 1945. prestao izbacivati na površinu imena poput Mozarta. Slikarstvo bez boja i glazba bez zvukova, kao i umjetno napuhane cijene apstraktnih slika najbolje pokazuju stupanj dekadencije europskih naroda. Bezlično slikarstvo neprirodan je koncept, slično kao i politička ideja o jednakosti ljudi.
***
Ovom prilikom pozivam čitatelje da se uključe u dobrovoljno dodavanje slika „najljepših“ primjera suvremenog slikarstva i skulpture. To može biti zabavno.
(nastavlja se)
- Mark Rothko, 1903 – 1970., (Markus Yakovlevich Rothkowitz), rođen kao Židov u Latviji, emigrirao 1913. u SAD. [↩]
- Gallery label from Focus: Ad Reinhardt and Mark Rothko, 2008. [↩]
- Gallery label from Abstract Expressionist, New York, October 3, 2010. April 25, 2011. [↩]
- Molekularni biolozi James D. Watson, Francis Crick i Maurice Wilkins otkrili su 1953. molekularnu strukturu DNK i za to postignuće dobili Nobelovu nagradu 1962. Rothkova slika nastala je 1945., ali navedeno otkriće nije bilo za njega dovoljno inspirativno [↩]
- Robert Rauchenberg, 1925 – 2008., američki slikar. [↩]
- John Cage, 1912 – 1922., američki skladatelj i glazbeni teoretičar. [↩]
- Budući da se ovdje vrte stotine milijuna dolara, nije čudo da na površinu izbiju afere kao u slučaju Rothkovih slika. U ovom slučaju imamo dva špekulanta koji su bili u višegodišnjem sporu. Oba su bili malo u zatvoru i na kraju se ipak sve sretno završilo dogovorom. Ironija je da jedan od njih optužuje drugog da je umjetno napuhao cijenu Rothkove slike. Afera Bouvier. [↩]
- Guernica je španjolski grad koji su 1937. godine, tijekom građanskog rata, bombardirali njemački i talijanski zrakoplovi. Najniže procjene stradalih su oko 100. Tijekom Drugog svjetskog rata njemački gradovi Hamburg i Dresden imali su pojedinačno nekoliko stotina puta više civilnih žrtava za jednu noć. [↩]
- Roger Schlafly, Kako je Einstein upropastio fiziku (How Einstein Ruined Physics), 2011. Američki fizičar i sveučilišni profesor. On tvrdi da je znanstvenik Einstein bio egomanijak jer je pripisao samo sebi otkriće Specijalne teorije relativnosti ne spominjući svoje kolege koji su prije njega odradili glavni posao (Hendrik Lorenz i Henri Poincare). On također tvrdi da je Einstein odgovoran za to što je usmjerio fiziku u pravcu pretjeranog teoretiziranja. Medijima to nije smetalo da od njega naprave znanstvenog Supermana i velikog humanistu. Ovo drugo nije baš spojivo s njegovim zalaganjem kod predsjednika SAD-a, još dok je ta država bila neutralna a rat u Europi nije počeo, da pokrene izradu atomske bombe. Taj mit traje i danas. [↩]
- Suvremena antropologija u proturječju je s genetikom, Darwinovom teorijom evolucije i povijesnim obilježjima velikih ljudskih skupina. [↩]
- https://miroslavgoluza.com.hr/co2-kao-narodni-neprijatelj-ili-vjecno-vracanje-gluposti/ [↩]