Njemački nacionalsocijalisti bili su na vlasti 11 godina i 7 mjeseci. Od toga je mirnodopski dio trajao 5 godina i 3 mjeseca. Pobjednici se na svoj način već 80 godina intenzivno bave tim razdobljem povijesti. Uglavnom je to vojna i politička problematika, kršenje međunarodnih konvencija i rješavanje rasnog pitanja. Ostao je samo jedan aspekt nacionalsocijalističke vladavine, koji nije medijski i politički aktualiziran, a to je njemačko gospodarstvo. To je čudno kada se uzme u obzir brzina i originalnost rješenja. Gospodarstvo nije uže stranačko pitanje ni za jedan narod i ako nešto dobro funkcionira, bilo bi za očekivati da to privlači pažnju drugih političara i država. U gospodarstvu su dobra rješenja po svojoj prirodi internacionalna, nešto kao korisna tehnička postignuća. Preko medija možete saznati da je Hitlerova vlada postigla velike gospodarske uspjehe jer je pokrenula javne radove i vojnu proizvodnju pa je to sve povuklo naprijed. Odmah se može postaviti pitanje kako to da je SAD koji je izašao iz rata kao pobjednik i najjače gospodarstvo na zapadu imao znatno sporiji tempo oporavka? I predsjednik Roosevelt pokrenuo je javne radove. Na kraju, zašto je moćno američko gospodarstvo doživjelo potpuni slom u miru u državi koja ima sva potrebna prirodna bogatstva? A Njemačka je bila poražena država u političkom kolapsu i bez osnovnih sirovina, osim ugljena, koji mora imati svaka industrija.
BESKAMATNI KREDITI ZA GRAĐEVINARSTVO
Ako mlada osoba u Hrvatskoj želi kupiti stan ili izgraditi kuću, treba otići u banku. Tamo će je dočekati djelatnica koja će joj ozbiljnim glasom objasniti uvjete za kreditiranje. Na dan 18. siječnja 2025. to bi u Zagrebačkoj banci izgledalo ovako:
Površina stana i cijena po kvadratu: 55 m, 2600 eura
Potreban kredit i kamate: 143.500 eura, 106.028 eura
Ukupno za vratiti: 249.528 eura
Udio kamata u ukupnom dugu: 73,88 %
Rok otplate i mjesečna rata: 30 godina, 692,57 eura
Ukupnom iznosu kredita treba još dodati troškove procjene vrijednosti nekretnine, vođenje tekućeg računa, police osiguranja nekretnine i police osiguranja korisnika kredita od nezgode.
A desetogodišnji kredit na isti iznos bio bi 175.521 eura. Udio kamata u ukupnom dugu sada je manji, 18,21 %, ali je zato mjesečna rata porasla na 1459 eura.
Ovakvo kreditiranje medijski se prikazuje kao neminovnost i rezultat stanja na tržištu. Da bi pokazala socijalnu empatiju, Vlada ponekad priskače u pomoć mladim zajmoprimcima te participira u dijelu otplate kredita. Ova je pomoć zapravo pretakanje državnih poreznih prihoda ostalih građana kako bi se ispunili bankarski uvjeti kreditiranja. A bankarski su prihodi zabetonirani kao fizičke konstante i njih ne može promijeniti nikakav viši društveni interes, kao što je rješavanje stambenog pitanja za mlade bračne parove. Drugo je pitanje je li uopće nacionalni interes da vlada olakšava izgradnju stanova u velikim gradovima umjesto disperzivne gradnje kuća u manjim gadovima i naseljima?
Za divno čudo ova važna društvena problematika nije predmet proučavanja na fakultetima, u znanstvenim publikacijama i u medijima. Pa svi znamo da ne treba raspravljati o znanstvenim konstantama i profitu privatnih banaka. Zato se mediji pobrinu da se bavimo klimatskim promjenama koje je prouzročio čovjek, pa tu su uvijek požari i poplave, izgradnja multietničkog društva itd. Na sreću, naš je planet dovoljno velik da takvih novosti ima dovoljno za svaku večer. Gledanje dalekih tuđih nesreća uvijek privlači pažnju prosječnog čovjeka, premda pri tom nitko neće priznati duboko potisnuto zadovoljstvo jer se to događa nekom drugom, a ja sam na mekanom kauču pred svojim televizorom, na sigurnom, pošteđen od toga zla.
Za razliku od ovoga, poslije Prvog svjetskog rata na zapadu se pojavljuje mnoštvo prijedloga o tome kako prevladati nedostatke kapitalističkog društva koje je utemeljeno na privatnom profitu. Poražena Njemačka posebno je zanimljiva kada je riječ o ovoj problematici. Tako je 1922. godine Bavarska vlada ponudila zakon koji bi omogućio beskamatno kreditiranje u građevinarstvu, posebno u izgradnji kuća. Jedan od najupornijih promotora beskamatnog kreditiranja bio je Gottfried Feder1

Do dolaska na vlast nacionalsocijalista on je bio glavni gospodarski teoretičar. Zanimljivo, odmah poslije dolaska stranke na vlast 1933., Feder je maknut u stranu. Razlozi su vjerojatno bili njegov prenaglašeni antikapitalistički stav.2
Kada bi danas u Hrvatskoj netko ponudio mladom bračnom paru dugoročni beskamatni kredit gdje bi zajmoprimac otplaćivao godišnje samo 2 % od glavnice, izazvao bi sumnju da je prevarant. Ma, današnji prevaranti i ne pokušavaju prodati takav „proizvod“ jer znaju da je previše nevjerojatan. Ipak, Feder je u Njemačkoj predlagao takvo rješenje. Nositelj projekta nije trebala biti država nego javno društvo pod nazivom Banka za gospodarstvo i društveno građevinarstvo. Predlagač je smatrao da bi država kao vlasnik bila previše nedjelotvorna, spora i da je bolje prepustiti poslovanje privatnoj inicijativi, a ona bi zadržala ulogu nadzornog tijela. Tehnički gledano, taj bi nadzor bio isti kao i u sličnim ustanovama.
Osnovna zamisao beskamatnog kredita bila je da novostvorena Banka emitira poseban građevinski novac.3 Ovaj bi novac morao prihvatiti svaki subjekt. U slučaju neprihvaćanja donositelj nije bio dužan izvršiti plaćanje. S druge strane, zajmoprimac je bio dužan godišnje otplatiti banci 2 % duga isključivo u građevinskom novcu. Odmah je jasno, da bi ovakav sustav funkcionirao, mora postojati odgovarajuća pravna potpora države. Inače, ako nema djelotvorne pravne potpore, ne može funkcionirati nikakav kreditni sustav, bilo da je riječ o državnim ili privatnim bankama.
Dobivanje kredita, vremensko razdoblje otplate i pristanak na uobičajene uvjete bili su stvar procjene službenika Banke i dogovora sa zajmoprimcem. Kada danas čovjek pročita uvjete za ovakvo kreditiranje, odmah postavlja pitanje: što je pokriće za ovakav kredit? Svaki je kredit emitiranje novca i kreditor mora imati valjano materijalno pokriće ako zajmoprimac ne ispunjava obveze. Inače slijedi bankrot i inflacija u državi. Svako nepokriveno emitiranje novca vodi u inflaciju. Predloženo je rješenje jednostavno. Zajmoprimac je prema ugovoru morao prije dobivanja kredita osigurati zemljište za kuću i još 10 – 30 % vrijednosti kuće u izgradnji. To je samo po sebi solidan znak da je riječ o zajmoprimcu koji ima ozbiljne namjere, a ne špekulaciju. U ovaj je iznos uračunat trošak Banke u realizaciji i provedbi kredita u iznosu od 5 %. Iz navedenog je vidljivo da Banka u startu ima djelomično hipotekarno pokriće za početak emisije beskamatnog kredita. Riječ je o novcu koji je emitiran ni iz čega, ali ima iza sebe konkretnu imovinu i potporu države. Na ovaj način država rješava problem stanovanja i cijelog građevinarstva, a to je opet sa svoje strane moćan pokretač cijeloga gospodarstva.
Prethodni primjer pokazuje kako bi se moglo organizirati beskamatno kreditiranje u graditeljstvu. Nakon dolaska na vlast nacionalsocijalista 1933. godine njemačka je vlada pokrenula drukčiji i još zanimljiviji projekt izgradnje kuća. Ovoga puta stimulacije su bile usmjerene na mlade bračne parove. Uvjeti su bili osigurano gradilište i da supruga ne radi uz obrazloženje da na taj način država smanjuje broj nezaposlenih.
Mladi bračni parovi mogli su dobiti dvije vrste kredita u iznosu od 1000 maraka: jedan je bio beskamatni kredit u iznosu od 1000 RM (Reichsmark)4 za kupovinu namještaja, a mjesečna rata iznosila je 1 % od ukupnog kredita. U istom iznosu kreditirana je i izgradnja kuća. Rok njihove otplate bio je 10 godina uz malu kamatu. Čaroliija ovakvog projekta sastoji se u tome da je zajmoprimac sa svakim novorođenim djetetom bio oslobođen 25 % od ukupnog iznosa, da bi s četvrtim djetetom čitav kredit bio automatski likvidiran. Na ovaj je način od 1933. do 1937. bila financirana izgradnja više od 1 458 179 kuća i 91 000 objekata koji pripadaju poljoprivrednicima. Kuće nisu mogle imati više od dva kata, a morale su imati vrt i dvorište. Kreditori nisu podupirali gradnju apartmana, a visina najma stambenog prostora bio je zakonski ograničena na 1/8 prosječnog radničkog dohotka.5
Strani su novinari odmah počeli postavljati pitanje i primjedbu hoće li takvo kreditiranje biti inflatorno? Njemački dužnosnici, koji su organizirali ovakav projekt, odbijali su takvu mogućnost. Tvrdili su da svaki bračni par koji ima više djece mora mnogo više trošiti na njihovo izdržavanje, hranu, odjeću i da u tom slučaju oni na sve to plaćaju porez državi te njihov kredit nije čisti poklon i ne može biti inflatoran. Teško je jednom riječju definirati ovakav gospodarsko-društveni projekt; on je u početku bio kredit s malom kamatom. Tijekom povećanja broja članova obitelji bio je proporcionalno umanjivan, da bi na kraju ostatak kredita bio poklonjen zajmoprimcu. Praksa je potvrdila da su oni bili u pravu. Njemačko gospodarstvo nije imalo, za kapitalističke države, uobičajene inflacije sve do sloma 1945. godine.
Ovom prilikom zgodno je usporediti njemački i jugoslavenski komunistički projekt stanogradnje. Za razliku od nacionalsocijalista, komunisti su gradnju i održavanje stanova organizirali preko države. Rezultat je bio mnogo neracionalnosti, nejasan vlasnički status i manipulacije u postupku dodjele. Stanove su dobivali oni kojima to treba i kojima ne treba. Uobičajeno je bilo da se poslije dobivanja „na korištenje društvenog stana“ njegovi korisnici okrenu na izgradnju privatne kuće, koja je nosila eufemistički naziv vikendica. S gospodarske točke gledišta, čudna je bila ta komunistička praksa. Krediti za izgradnju privatnih kuća bili su u dinarima s fiksnom kamatom usred velike inflacije, tako da su korisnici kredita poslije godinu dana mislili sve najbolje o takvoj praksi, ali su bili nezadovoljni kada su ih svakog dana u trgovinama dočekivale „nove cijene“ proizvoda.
U novije vrijeme ovakav kreditni projekt počeli su uspješno primjenjivati naši susjedi Mađari. Jednoj ministrici iz švedske vlade silno je zasmetala ovakva politika jer, zaboga, to su radili nekada “naci” i to odmah ne valja. Mađarski predsjednik vlade dugo je trpio takve kritike dok mu nije prekipjelo pa je javno nediplomatski odbrusio švedskoj ministrici da zašuti inače će otkazati najam njihovih borbenih aviona. Kako nazvati ponašanje švedske ministrice? Kome može smetati jedan uspješan gospodarski i pronatalitetni projekt? Kakve veze taj projekt ima sa stranačkim interesima iz prve polovine XX. stoljeća? Bi li po istom ključu ministrica osudila i njemačke zakone koje je donijela Hitlerova vlada o zaštiti životinja i prirode i kampanju protiv pušenja? Stavovi švedske ministrice primjer su političke shizofrenije.6 Ta politička patologija već je duže vremena dominantna u Švedskoj, u narodu koji demografski izumire i ubrzano mijenja svoj etnički sastav. Majka priroda prokomentirala bi ovakvo ponašanje njihovih vladajućih krugova: „Pa dobro, radite na kolektivnom samoubojstvu kad to tako želite. Individualne i kolektivne samoubojice nikada nitko nije mogao spriječiti u provedbi njihovih namjera, ali nemojte pomagati i drugim narodima da se usreće na vaš način.“
VELIKI NACIONALNI PROJEKTI
Feder predlaže potpuno zaobilaženje privatnih banaka kada je riječ o velikim projektima u energetici, prometu i pošti. U ovom slučaju država emitira nekreditni novac. Država bi bila organizator, ali izvođači privatnici. Obrazloženje je vrlo jednostavno. U ovom je slučaju pokriće za projekte činjenica da oni nakon završetka donose državi velike prihode.
Na taj način emisija nekreditnog novca ima svoje pokriće, cijena energije i javnog prometa oslobađa se tereta kredita i kamata. Na taj način sve postaje jeftinije, a to je u općem interesu. Gledano s točke nacionalnih interesa, izgradnja energane uz kredit privatnih banaka s kamatama štetna je, ali sa stajališta privatnih bankara, to je profitabilan posao s malo rizika. Pitanje je čiji interesi imaju prioritet.
DRŽAVA BEZ POREZA
Prema Federu, glavni je generator inflacije emisija kredita s kamatama od strane privatnih banaka. Budući da je takva emisija sveprisutna, onda je otplata kamata ugrađena u svaki proizvod. Kada bi nestalo tereta kamata, država ne bi morala uvoditi odgovarajuće poreze kako bi ih otplatila. Tako bi se cijeli gospodarski život riješio velikog tereta. Socijalna država s minimalnim poreznim nametima izgleda kao utopija, ali nitko ne može tvrditi da to nije zanimljivo rješenje za gospodarstvo općenito.
Gospodarstvo Savezne Republike Njemačke poslije Drugog svjetskog rata bilo je najdinamičnije u Europi. Margrit Kennedy se potrudila istraživati strukturu cijene roba i došla je do zaključka da 45 % cijene odlazi na otplatu kamata bankarima!7

TRAMPA
Odmah poslije dolaska nacionalsocijalista na vlast židovske su organizacije proglasile gospodarski rat, odnosno bojkot njemačke vlade. Ovaj je bojkot bio neuspješan jer je tadašnja njemačka vlada ionako nastojala svugdje zaobići privatne banke kao posrednike. To se dogodilo i u vanjskoj trgovini uvođenjem izravne robne razmjene (trampa, kliring, barter). Ovu je praksu uspješno primjenjivao SSSR-u poslije Drugog svjetskog rata.
THE PEOPLE’S CAR “THE BEETLE”
At the beginning of the war in 1939, the German government began to realize the project of a small family car that would be affordable for the people. The offered price of 1000 RM could not be accepted by any car manufacturer, it was too low and production would be unprofitable. Therefore, the state took up the job. It was a truly original venture: instead of the state providing subsidies to the manufacturer to maintain the upper limit of 1000 RM, future buyers were given the opportunity to finance production. In practice, this meant that buyers had to pay in advance in fixed installments for a certain period of time for the car, and the state committed to a fixed price and delivery date stipulated in the contract. We could call this crediting from below, as opposed to crediting from above through the state. Thus was born the “people’s car” or “the beetle”.
Moralo je biti veoma primamljivo 1936. godine kada netko nudi njemačkom radniku mogućnost kupnje automobila.
Ovakva je praksa aktualna i danas. Ona je u potpunoj suprotnosti s prevladavajućim kartičnim poslovanjem koje potiče potrošačku groznicu i zaduživanje. Sve izgleda privlačno i većina ne može odoljeti ovoj primamljivoj usluzi. Kupci, u pravilu, tu vide samo pomoć, ali ne vide da kartične kuće i banke dobro zarađuju na toj usluzi jer naplaćuju svoj dio kroz povećanu cijenu svakog proizvoda. Život na dug i trošenje nezarađenog nije samo gospodarsko, nego i šire društveno psihološko pitanje.
***
Kada je riječ o kamatarenju i lihvarenju, tijekom europske povijesti možemo naći samo moralne osude. To je stav i katoličke crkve, a onda se u VII. stoljeću pridružio i osnivač islama prorok Muhamed. Gledano sa strane, možemo žaliti da svemogući Bog Kurana u objavi Proroku nije osim osude, ponudio i mudro rješenje za problem kamatarenja. Zbog tog su se propusta islamski teolozi i teoretičari dobro namučili kako izgrađivati društvo držeći se doslovno kuranskog teksta koji zabranjuje kamatarenje. Averzija prema kamatarenju bila je toliko proširena među narodima da je nije trebalo objavljivati kao riječ božju. Trebalo je samo praktično rješenje, a njega nema ni u Kuranu ni u Bibliji. Osim toga, je li svaka kamata za osudu? Ako netko želi uzeti kredit uz kamatu da bi nabavio nešto skupo, pa neka mu bude pod uvjetom da prihode od takvog kredita usmjerava država u širem društvenom interesu. Ni jedan privatni bankar nema interesa i neće ga nikada imati da daje beskamatne kredite u bilo koju svrhu. Zašto bi to radila privatna osoba, zašto mnogo riskirati, a ništa ne profitirati? Za takve projekte može biti zainteresirana samo država.
Početkom XX. stoljeća odnosi kapitala i rada toliko su se zaoštrili da vjerske i moralne osude nepravdi nisu bile dovoljne. Boljševička inačica marksizma politički se učvrstila u nekadašnjoj carskoj Rusiji. Komunisti su polazili od osnovne političke dogme da država, odnosno partija treba sve organizirati u čitavom društvu. Iz gospodarskog života izbačena je privatna inicijativa. Komunistički koncept bio je u opreci s osnovnom ljudskom psihologijom. Zato im je, da bi realizirali svoje ideje, trebalo iznimno veliko nasilje. To je bio najskuplji gospodarsko-politički eksperiment u povijesti.
Gospodarska problematika prije svega je političko, tek onda stručno pitanje. Srpski profesor matematike Stojan Nenadović8 izgleda da to nije razumio.

On je otišao toliko daleko u svom idealizmu da se pisanim putem obratio američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu i njegovom ekonomskom savjetniku Miltonu Friedmanu.9

Ponudio je za američki narod bolji način monetarne politike, koji je predviđao vraćanje državi prava na emitiranja nekreditnog novca. Friedman je u odgovoru Nenadoviću ukazao na pogrešno zaključivanje, ali se nije osvrnuo na činjenicu da je takvo rješenje uspješno funkcioniralo u državi od 70 milijuna stanovnika. Treba naglasiti da je uvaženi nobelovac tako dobro savjetovao predsjednika Reagana da su u njegovom mandatu porušene posljednje prepreke pred financijskim špekulantima. Postala je parola: Gospodo bogatite se! Rezultat je bio sve veći kockarski balon i veliki prasak 2007.
Zapadne ekonomiste i političare nije mogla pokolebati ni činjenica da cijeli njemački gospodarski projekt nije ništa koštao porezne obveznike ni državu! Da bi se shvatile njemačke prednosti, nije potrebno završavati ugledne fakultete ni dobivati Nobelovu nagradu kao Friedman, dovoljno je pogledati priložene slike.
Ako pažljivije pogledamo podatke na nalijepljenim kuponima za kupovinu automobila, onda ćemo vidjeti da je u travnju 1944. na njima ostala ista vrijednost od 5 RM tjedno kao i prije rata. Treba samo podsjetiti da je u to vrijeme veliki dio njemačkih gradova u ruševinama i da je sve upućivalo na to da gube rat. U SAD-u je došlo do sloma u miru, a veliki nam ekonomisti i dalje uporno objašnjavaju da je ciklična pojava kriza i stalna inflacija nužna pojava na slobodnom tržištu.
Postoji mnoštvo svjedočanstava koji potkrepljuju tvrdnju da su njemačka gospodarska rješenja bila ozbiljna prijetnja interesima velikih kapitalista, prije svega židovskim bankarima koji su bili na vrhu kapitalističke piramide.10 I drugi izvori ukazuju na činjenicu da je njemački gospodarski koncept bio glavni razlog za neprijateljski stav zapadnih država prema Njemačkoj.
Za razliku od komunista, nacionalsocijalisti su u gospodarskoj politici bili mnogo fleksibilniji. Ponudili su originalni hibridni gospodarski sustav koji je omogućio simbiozu privatnog vlasništva i snažne državne kontrole u korist zajednice. Nisu vodili građanski rat protiv privatnih vlasnika u proizvodnji, ali su se potrudili strogo kontrolirati tokove kapitala. Tako im je, za kratko vrijeme, pošlo za rukom ublažiti suprotnosti između kapitala i rada. Slično kao privatni bankari, tako i privatni poduzetnici nemaju nikakvog interesa povećavati proizvodnju ako bi svu zaradu morali predati državi.
Radi jasnoće, ovdje je potrebno upozoriti da tadašnji njemački gospodarski koncept ne bi u svakoj državi automatski polučio iste rezultate. Tadašnja njemačka vlada imala je na raspolaganju narod iznimne radne energije, kreativnosti i discipline. Ako bi tražili drugdje paralele poslije Drugog svjetskog rata, onda je to sigurno Kina. Ova je država lijep primjer kako se jedna rigidna egalitaristička gospodarska koncepcija preobrazila tako da je zadržala jednopartijski sustav, makrogospodarsku kontrolu odozgo, ali je potpuno oslobodila privatnu inicijativu i kreativnost odozdo. Tako se oslobodila golema energija koja je do tada bila sputana u narodu, a komunistička partija Kine kanalizira taj proces u zajedničkom interesu. Prije deset godina bilo je nezamislivo da se zapadna gospodarstva ograđuju zidovima visokih carina kako bi spasili svoja gospodarstva od kineske konkurencije.
U uvjetima poslije Prvog svjetskog rata nije bilo moguće parcijalno rješavati gospodarske probleme, rješenje je moralo biti cjelovito. Nacionalsocijalisti nisu samo uveli strogu kontrolu nad kretanjem kapitala unutar Njemačke, nego i izvan Njemačke. To znači da se kapitalistički špekulanti više nisu mogli poigravati s vrijednošću nacionalne valute ili ulagati kapital koji je nastao u Njemačkoj u različite špekulantske poslove u svijetu.11
I nije slučajno da su njemačka gospodarska rješenja prije Drugog svjetskog rata potpuno ignorirana. Ponekad se pojavi objašnjenje da se njemačko gospodarstvo pokrenulo zahvaljujući velikim javnim radovima i proizvodnji za rat. Da, tu su bili veliki javni radovi, ali tajna brzog uspjeha bila je u načinu kako su financirani. Predsjednik Roosevelt je također pokrenuo javne radove, ali su ih financirale privatne banke i sve je bilo skuplje i sporije. Tek je proizvodnja za rat riješila nezaposlenost u SAD-u. U Njemačkoj je to riješeno prije pokretanja naoružanja. Još je jedna kriva ocjena vezano za neviđenu inflaciju u Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata dugo u opticaju. Teza je da je za to bila kriva država jer samo privatni bankari znaju kako se to valjano radi. Čelni čovjek njemačke Središnje banke u memoarima tvrdi suprotno. Prema njemu, Središnja je banka (Reichbank) do 1933. bila samo formalno državna, a privatni su se bankari zaigrali i stvorili financijski kaos.12 Budući da nije bilo moguće opovrgnuti njemačke rezultate i prednosti, u ovom je slučaju primijenjena oprobana taktika prešućivanja ili medijske eutanazije. Svakome je danas jasno da je komunistički projekt propao, ali se kapitalistički i dalje drži i njegovi promotori tvrde da nema alternativu. Velike bankare i političare nije mogao pokolebati ni potpuni bankarski slom 2007. godine. Doduše, tada su morali pozvati u pomoć državu i porezne obveznike da pokriju njihove gubitke, pa opet po starom. To znači da se i dalje nastavila praksa investiranja u trgovinu valutama (FOREX) i ulaganje u velike financijske oklade (derivate), a ne u proizvodnju.13
Inače suvremeno financijsko poslovanje je toliko zamagljeno s profesionalnom terminologijom, da većina ljudi izgubi volju pratiti o čemu se zapravo radi. Tako su nas prodavači bankarske magle uvjerili da je finansiranje stambene izgradnje putem privatnih banaka jedina mogućnost i da je jedini posao države osigurati provedbu takve politike. Niko se više ne pita zašto se danas mnogi Nijemci odlučuju radje biti podstanari nego vlasnici stanova.
- Gottfried Feder (1883 – 1941.) Inženjer i poduzetnik, glavni stranački teoretičar za gospodarstvo. [↩]
- The German State On A National and Socialist Foundation. Copyright 2015. Black House Publishing Ltd. Kemp House 152 City Road. London UK. [↩]
- Mi to danas nazivamo trezorski zapisi ili obveznice. Nominalna vrijednost ovih obveznica trebala je biti vezana za proizvode kao što su neki metali koji imaju malu oscilaciju cijena na duže staze. Feder navodi primjer Engleske gdje je postojala praksa da cijena referentnog metala bude željezo. [↩]
- Radi orijentacije, plaća običnog radnika bila je 200 – 250 RM, a prvi automobil koji je njemačka vlada ponudila, kasnije nazvan Volkswagen ili „Buba“, vrijedio je 1000 RM. Ako je mjesečna radnička plaća bila 200, onda proizlazi da je „Buba“ vrijedila pet mjesečnih plaća. [↩]
- Stephen Mitford Goodson (1948. – 2018.) Social achivments in the Third Reich 1933 – 1939. The Barnes Review. [↩]
- Državni zakon za zaštitu životinja (Reichstierschutzgesetz) i Državni zakon za zaštitu prirode (Reichnaturschutzgesetz), 26. lipnja 1935. The Barnes Review. [↩]
- Margrit Kennedy (1939. – 2013.), njemačka arhitektica, sveučilišna nastavnica i promotor beskamatnog i neinflatornog novca. Vidi njezin tekst na ovoj internetskoj stranici Interest and inflation free money. [↩]
- Stojan Nenadović (1942. – 2011.), srednjoškolski profesor iz Srbije. Pisao i zalagao se za nekreditni novac koji emitira država. [↩]
- Milton Friedman (1912. – 2006.), potječe iz ukrajinske židovske obitelji, istaknuti američki ekonomist, Nobelova nagrada 1976. [↩]
- Kanađanin dr. Henry Makow poziva se na iskaz koji je dao istražiteljima 1938. Christian G. Rakowsky, suradnik Trockog. Taj je iskaz objavljen kao posebno djelo na srpskom jeziku Crvena simfonija. 1997. Rivel Ko. Beograd.
Henry C. K. Liu. 24. svibnja 2005. Nacizam i njemačko gospodarsko čudo. Asia Times.
Tri donja citata preuzeta su s interneta, objavljeno 11. veljače 2012: Robert Reis, Hitler’s Unforgivable Crime:
Američki general Robert E. Wood, XI. 1936. bilježi mišljenje Churchilla: „Njemačka postaje previše snažna. Mi je trebamo slomiti.“
Lord Robert Boothby (1900. – 1986.), prema knjizi Sidney Rogerson Propaganda u sljedećem ratu (pregovor drugom izdanju 2001.) 11. veljače 2012. Churchill još jasnije izlaže svoju osnovnu tezu: „Prije Drugog svjetskog rata njemački neoprostiv zločin bio je pokušaj da napusti svjetski trgovinski sustav, da stvori vlastiti mehanizam razmjene i tako oduzme profit svjetskim financijerima.“
„Vi morate razumjeti da se ovaj rat ne vodi protiv Hitlera ili nacionalsocijalizma, nego protiv moći njemačkog naroda, koji mora biti potučen jednom za uvijek, bez obzira na to vlada li tamo Hitler ili neki isusovački svećenik.“
Hasting W. S. Russell (1888. – 1953.), vojvoda od Bedforda, britanski aristokrat, član Doma lordova, znanstvenik i politički arivist koji se zalagao za reformu kapitalističkog gospodarskog sustava. Navedeni je citat preuzet s interneta: autor Axel Hess, National Socialist Economy, 20. studeni 2011.
“Rat između financijera i glupana… Financijeri su željeli rat kao sredstvo da maknu svoje konkurente i učvrste još više svoju golemu moć… Njemačka gospodarska rješenja bila su prava hereza i ako bi im bilo dopušteno da se prošire, ona bi razotkrila cijelu financijsku prijevaru.“
Elliott Roosevelt, sin američkog predsjednika, Kako je to on vidio, DUELL, SLOAN AND PEARCE, New York, 1946., stranica 37. ” „Otac je odlučno kazao da “neće biti mjesta nikakvom dugotrajnom despotizmu poslije rata i da će ravnopravnost naroda biti osigurana. To znači potpunu slobodu u trgovini. Danas neće nitko osporiti činjenicu da je njemački pokušaj nametanja dominacije u trgovini i gospodarstvu u srednjoj Europi bio glavni uzrok rata.“
Postoje i drugi izvori koji prenose iste tvrdnje: Joseph P. Kennedy St., američki ambasador u Velikoj Britaniji prije Drugog svjetskog rata, i Neville Chamberlain, predsjednik britanske vlade od V. 1937. do V. 1940. [↩]
- Prosperitetna jugoistočna Azija bila je 1997. zahvaćena financijskom krizom. Tadašnji malezijski predsjednik vlade Mahathir Mohamad od tada uporno tvrdi da su krizu umjetno izazvali kapitalistički kockari na FOREX-u. [↩]
- Hjalmar Schacht (1877. – 1970.) njemački profesionalni bankar u razdoblju prije 1933. a poslije i ministar gospodarstva. Zanimljivo je da je nestranački čovjek bio na čelu Rechbank. The Magic of Money. 1967. Oldbourne Book CO. Ltd. 2 Portman St. London W.I. [↩]
- Trgovina valutama (FOREX) višestruko nadmašuje ukupnu proizvodnju dobara u svijetu. Financijski su derivati zapravo veliki kapitalistički kasino, najveća kladionica na svijetu. Tu se vrte veliki digitalni novci koje proizvode velike banke, ulozi su veliki, a dobitci i gubitci također. Posljedice za svjetsko gospodarstvo nisu digitalne nego konkretne: inflacija i gubitak vrijednosti novca. Nitko ne zna precizno koliki su razmjeri ove omiljene kapitalističke kockarske zabave. Popularno imaju naziv bankarstvo u sjeni, tzv. shadow banking.
Detaljnije na ovu temu vidi: Ellen H. Brown Web of Debt. (https://www.chinhnghia.com/Web%20of%20Debt%20-%20Ellen%20Brown.pdf). [↩]
No Comment! Be the first one.