„Nitko ne može biti indiferentan kada je u riječ o rasi. Rasa je ključ za razumijevanje povijesti. Razlog zašto nam povijest često izgleda nerazumljiva nalazi se u tome što su je pisali ljudi koji nisu poznavali ovo načelo i sve ono što iz njega proizlazi… Jezik i religija ne određuju rasu – postoji samo jedna odrednica koja je važna, a to je krvno srodstvo.“
Benjamin Disraeli1
SAŽETAK
Ovaj tekst obuhvaća mali dio problematike ljudskih rasa u XX. stoljeću. Kao i u slučaju drugih društvenih i političkih trendova, 1945. godina bila je prijelomni događaj za europske narode. Sve do tada je, uglavnom u anglosaskom području, problematika rasa zaokupljala pažnju mnogih autora i javnih djelatnika. Na tu je temu napisano dosta literature. Kraj Rata označio je potpuni trijumf egalitarističke koncepcije na istoku i zapadu. Rasna problematika označena je kao „rasizam“, a rasizam je postao sinonim za najveće društveno zlo – nešto slično kao nevjernik ili heretik u srednjem vijeku. U „mračnom srednjem vijeku“ bilo je teško dokazati osumnjičenom da nije nevjernik i on je odmah nosio opasnu etiketu. Ista se praksa nastavlja i u XX. stoljeću kada su u pitanju antropološke koncepcije. Sada se ne spaljuju heretici i njihove knjige. Umjesto toga ne mogu izdavati i prodavati knjige intelektualni heretici. Svaki intelektualac dobro zna koje teme treba izbjegavati ako misli napredovati u zvanjima i priskrbiti novac za pristojan građanski život. Nikada nije postojalo toliko dvoličnosti u akademskim krugovima kao danas. Ljudi koji su odrasli u komunističkoj državi sjećaju se vremena kada tolike dvoličnosti nije bilo i kada je točno bilo određeno koliko godina zatvora donosi „kontrarevolucionarna aktivnost“, „antimarksistički stav“ i koje su teme za intelektualce zabranjene, na primjer jasenovački logor. Komunistima, dok su vjerovali u svoju utopiju, nije se moglo prigovoriti da su dvolični; oni se nisu skrivali u pozadini niti su provodili svoju diktaturu preko „liberalnih“ posrednika.
Ključne riječi: rasa, rasizam, nacizam, fašizam.
UVOD
U ovom se tekstu ponajprije koristi povijesno iskustvo i znanstvena dostignuća od Darwina pa do otkrića molekularne biologije. U proučavanju povijesti, evolucije živih bića i znanosti uopće, nema mjesta nikakvom moraliziranju i prilagođavanju dnevno političkim potrebama. Čitatelji kojima se ovakvo polazište ne sviđa, mogu pronaći mnoštvo „uglađenijih“ tekstova o rasi koji im neće poremetiti intelektualnu i emotivnu ravnotežu.
Ljudske rase možemo definirati kao izvorne populacije koje imaju zajednička fizička (fenotip), intelektualna i psihološka obilježja, a sve utemeljeno na genotipu. Postojanje različitih izvornih ljudskih rasa nešto je što se nameće samo po sebi svakom objektivnom pažljivom promatraču ljudske prošlosti i sadašnjosti. Problem je u tome što se takva tvrdnja nikako ne uklapa u politički projekt multietničkog društva. A kada nešto stoji na putu političkih interesa, onda se može osporiti bilo što, pa i Arhimedov zakon. Kršćanstvo je bilo mnogo realnije kada je postavilo tezu da su ljudi jednaki samo pred Bogom i da u ovom svijetu vjernici ne mogu očekivati pravdu. Suvremeni egalitaristi gledaju s visoka na biblijska čudesa i o tome je moguće raspravljati preko medija, ali kada su u pitanju antropološke teorije, pojavljuju se novovjekovna čudesa i o njima se ne može ravnopravno raspravljati. Tako slušatelji zagrebačkog Trećeg radijskog programa mogu godinama slušati antropologiju kako je tumači Boas2, ali se nikako ne može dogoditi da slušateljstvu ponudi i drukčije mišljenje. Jedina „promjena“ može biti u liku Margaret Mead3 ili Hannah Arendt4, pa onda za osvježenje nude predstavnike Frankfurtske škole5 i tako u krug. Riječ rasa još se koristi kada se želi naglasiti izvrsnost, ali samo za životinje. U kemiji su to plemeniti metali i prirodni elementi, što znači nepodložni promjenama, nešto kao idealno ljudsko pleme. Budući da je sintagma ljudska rasa otjerana u ilegalnost, do iznemoglosti se koristi zamjenski pojam kultura u svim mogućim oblicima: kultura, kulturalno, kulturološki, kao da je kultura nešto odvojeno od biološke podloge na kojoj se formira.
Da bi nova antropologija zaživjela, bilo je potrebno postaviti tezu da za ljudsku vrstu prestaju važiti načela diverzifikacije i Darwinove torije koja inače vrijede za ostatak životinjskog svijeta i eto nas opet u zemlji čudesa, istjerali smo ih na velika vrata, a ona su se vratila kroz prozor. Mi danas znamo da ovo načelo stoji u osnovi opstanka svih živih bića. Slijedom toga, ljudske su rase različite, narodi koje one formiraju različiti su, a unutar pojedinih naroda ne postoje dva istovjetna čovjeka. Evolucijska diverzifikacija omogućava vrsti da preživi u slučaju bilo kakvih vanjskih ugroza, ali sve to nije dovoljno uvjerljivo kada se ne uklapa u interesne političke projekte egalitarista. Samo je na ovaj način moguće objasniti održanje egalitarizma od pojave kršćanstva pa do danas. Još su stari Rimljani uočili bizarnost ovog svjetonazora. Za njih bi to bio neizmjerno dosadan svijet u kojem ne bi bilo velikih filozofa, skladatelja, književnika, znanstvenika jer se navedeni nikako ne uklapaju u društvo jednakih.
Kada je riječ o ovoj temi, potrebno je raščistiti pojmovnu zbrku koja se formirala poslije Drugog svjetskog rata. Treba naglasiti da današnji europski narodi nisu biološka izvorna rasa, nego su to povijesni varijeteti ili povijesne rase.6 Kada se stvari postave na ovakav način, onda sve postaje mnogo razumljivije. Ovakva pretpostavka nimalo ne umanjuje značenje rase u ljudskom društvu. Molekularna biologija potvrđuje da se genetske nasljedne osobine miješanjem ne stapaju. Pitanje je samo koliko su međusobno kompatibilni geni različitih rasnih varijeteta. Događa se nešto slično kao kod umjetnog stvaranja različitih slitina (legura). Ciljanim dodavanjem malih količina metala osnovnom metalu dobivamo materijal željene kakvoće. Nekontroliranim miješanjem, gledano s našeg stajališta korisnosti, osnovni sastojak nepovratno bi izgubio prijašnja svojstva. Otprilike je na ovaj način razmišljao i Darwin na početku svog djela O porijeklu vrsta posredstvom prirodne selekcije.7
Darwin je pošao od primjera koji poznaje svaki uzgajivač životinja i koji je u osnovi planirani i smišljeni odabir željenih osobina. U evoluciji nema nikakvog velikog uzgajivača koji s određenom namjerom usmjerava tokove evolucije. Prije bi se moglo kazati da je evolucija živih bića rezultat jednog velikog ruleta, beskonačno mnogo pokušaja, gdje na kraju ostaje samo ono što se uspijeva reproducirati. Nema tu nikakvih izabranih naroda i rasa, evolucija sve gleda posve indiferentno, ona je s onu stranu naših shvaćanja o dobru i zlu, o ugodnom i neugodnom. Propadanje europskih naroda nešto je što nosi negativni predznak za prosječnog njihova pripadnika, ali to nimalo više ne „zabrinjava“ evoluciju od sudbine populacija orangutana ili panda. Za utjehu nam može poslužiti činjenica da veliki evolucijski kasino s vremena na vrijeme, posve neočekivano, izbaci glavni dobitak u liku velikih ljudi. Tada se dogodi nešto poput velikog bljeska supernove u genetskom sazviježđu.
Ovo sigurno nije ugodna spoznaja, sve ovisi o tome imamo li snage prihvatiti svoju sliku u ogledalu ili možda imamo potrebu potražiti drugo „pravednije“ ogledalo koje će ponuditi ušminkani i retuširani odraz.
RAZDOBLJE OD 1945. GODINE
Marksistički pogled na svijet neizbrisivo je označio XX. stoljeće i Marxovo ime ostalo je svjetski poznato bez obzira na to što se cijela koncepcija urušila iznutra jer je bila postavljena na krivim pretpostavkama. Jedan drugi manje poznati pripadnik židovskog naroda, Gumplowitz8, na prijelazu u XX. stoljeće pošao je od potpuno drugog načela i utvrdio da je u osnovi društvenih gibanja borba rasa, a ne klasa. Još prije njega Nietzsche je najavio da je Pariška komuna9 samo probavni poremećaj prema onome što dolazi, on je to označio kao „invaziju barbara odozdo“. I Nietzscheov suvremenik, ruski pisac Dostojevski, također je osjetio dubinsko gibanje u društvenoj tektonici. On je predvidio za XX. stoljeće „nadolazeće potrese kakve svijet još nije vidio“.10
Pritom treba naglasiti da pojedine društvene skupine mogu biti svjesne svoje rasne ili etničke individualnosti, ali i ne moraju. Njihov skupni identitet može biti neartikuliran i doživljen isključivo kao klasna borba ili borba za pravdu, ali biološka osnova ostaje. Za ovakvu tvrdnju možemo naći mnogo primjera u prošlosti i nije potrebno mnogo spekulirati, jedan od njih je borba plebejaca i patricija u antičkom Rimu. Ono što se u povijesti Francuske naziva borba staleža, zapravo je obračun galsko-romanskog stanovništva s germansko-franačkim plemstvom. Ta je borba počela u Bartolomejskoj noći11 i završila je poslije 1789.12 uništenjem plemstva. Nastavila se i među drugim rasnim entitetima unutar francuskog naroda koje nije moguće precizno razgraničiti, ali po žestini obračunavanja ne zaostaje za ratom protiv plemstva.13 Vjerski ratovi na tlu današnje Njemačke u XVII. stoljeću imaju utemeljenje u različitom rasnom sastavu njemačkog sjevera i juga. Na pretežno germanskom sjeveru Europe ideja o oslobađanju od utjecaja rimskog Pape našla je snažno uporište. Slično se ponašaju prema Rimu engleski vladajući krugovi u vrijeme Henrika VIII. Protestantizam je našao uporište i u srednjoj Europi, ali ako gledamo europsku etničku rasnu strukturu, vidimo da je na jugu Katolička crkva zadržala autoritet. Očite povijesne razlike između talijanskog sjevera i juga mogu se jedino objasniti na sličan način. Kada se europska povijest počne promatrati kao razvoj i sukobljavanje različitih rasnih entiteta, onda sve postaje razumljivije i jednostavnije za objasniti.
Hrvatski je narod u prvoj polovini XX. stoljeća zahvatio građanski rat. Jedna strana u tom ratu željela je stvoriti nezavisnu državu 1941. godine oslanjajući se na Njemačku i Italiju. Taj je pokušaj propao 1945. godine. Druga strana htjela je obnoviti Jugoslaviju po uzoru na SSSR, to znači komunistička diktatura i federalno državno uređenje. Taj je pokušaj također propao jer se druga Jugoslavija urušila, ovoga puta bez strane vojne intervencije, kada je Hrvatska proglasila nezavisnost 25. lipnja 1991. godine. Zanimljivo je da i poslije 30 godina od sloma druge Jugoslavije građanski rat i dalje traje u glavama pripadnika hrvatskog naroda. Poslije oslobođenja od Jugoslavije bilo je prijedloga da se na državnoj razini uredi protokol za komemoraciju svim žrtvama građanskog rata, nešto po uzoru na Španjolsku u vrijeme Franka. Taj prijedlog nije prošao. Naprotiv, nastavio se propagandni rat. Najbolji je primjer toga rata nastavak i grčevito čuvanje jasenovačkog mita14 i potpuna nezainteresiranost za bilo kakva istraživanja i obilježavanja žrtava komunizma. S jedne strane, tzv. ljevičari pružaju svima prijateljsku ruku, oni se osjećaju građanima svijeta, ali se nikako ne mogu dogovoriti s pripadnicima naroda kojem formalno pripadaju o tome kako napisati povijest građanskog rata 1941 – 1945. godine. Oni ne mogu oprostiti bivšem partizanskom generalu Tuđmanu zato što je zastranio i uspio izboriti nezavisnost Hrvatske. Treba samo doći u Zagreb i pogledati veliku ledinu koja je dobila ime prema osnivaču hrvatske države. Sliku upotpunjuju tzv. nacionalisti kojima su usta puna hrvatstva, ali koji smatraju normalnim da za sebe i svoje najbliže zagrabe što je moguće više mimo rada i na račun nacionalne zajednice koja im je formalno najviše političko načelo, klanski mentalitet.
Dr. Sunić15 prvi je ukazao na činjenicu da je ovdje riječ o tome da je hrvatski narod složen od dosta različitih etničkih i rasnih varijeteta koji se ponašaju kao rogovi u vreći. Na ovaj je način jedino moguće objasniti dugotrajnost i intenzitet nacionalnih podjela unutar istog naroda, odbojnost i mržnju prema svakoj nacionalnoj državi. Naši susjedi Mađari, Rumunji i Bugari nisu imali građanski rat tijekom Drugog svjetskog rata. Tempo nastupanja Crvene armije određivao je povlačenje njemačkih okupacijskih snaga s Balkana.16 Tako bi prostori koje nastanjuju Hrvati bili slobodni od njih bez ijedne ustaničke puške, ali komunisti nigdje nisu došli na vlast u miru i njima je bila jedina mogućnost da, u kaotičnim političkim prilikama građanskog rata, dođu na vlast ne obazirući se na žrtve. Problem je u tome što hrvatski ljevičari nisu nikada imali ideju stvaranja nacionalne nezavisne države. Još je veći problem to što jedan dio Hrvata to ni sada, poslije toliko godina, ne razumije.
Poslije boljševičke Oktobarske revolucije 1917. godine, na razvalinama carske Rusije, manjinski su narodi prevladali u najvišim partijskim tijelima. Po broju i značenju tu se posebno ističu pripadnici židovskog naroda. Židovima je također pripala istaknuta uloga u komunističkom pokretu zapadne i istočne Europe. Sve upućuje na zaključak da su Židovi kao narod u različitim sredinama nalazili ispunjenje svojih političkih ciljeva u komunističkom pokretu, koji je u prvi plan isticao klasnu borbu i internacionalizam.
Hitlerova vlada je poslije 1933. godine počela izgrađivati prvu i jedinu nacionalnu državu u Europi na rasnim osnovama. U tu svrhu su u Nürnbergu doneseni Rasni zakoni17 1935. godine. Ovi zakoni imaju dva aspekta. Prvo je biološko razgraničenje između Arijevaca i Židova, a drugo je potpuno izbacivanje Židova iz javnog života. Ovo posljednje pravi je uzrok političkog sukoba ili neformalnog rata između Židova i Hitlerove vlade. Pojednostavljeno bi se moglo reći da je Hitler objavio rat Židovima kada je napisao svoj Mein Kampf, a da su Židovi uzvratili Njemačkoj 1933. godine kada su nacionalsocijalisti došli na vlast objavom bojkota (današnje sankcije) njemačke robe.18 Taj rat, gledano sa židovske strane u propagandnom smislu, traje i danas. Ovdje treba naglasiti da su Židovi od početka XX. stoljeća postali veliki neformalni centar moći među europskim narodima i da je njemački model gospodarstva (treći put) bio za njih i cijeli koncept internacionalnog liberalnog kapitalizma ozbiljna prijetnja. To potvrđuje više zapadnih izvora. Tako Rooseveltov sin Elliott prenosi riječi oca da je pravi uzrok rata s Njemačkom u njihovom organiziranju trgovine i gospodarstva.19 Tadašnji njemački teoretičari nacionalsocijalizma imali su jako naglašenu antikapitalističku crtu. Tvrdili su da bi im protivnici bili isto i pripadnici njemačkog naroda ako bi se kao kapitalisti našli na mjestu Židova.20 Dakle, ovdje nije riječ samo o fanatičnim nacistima koji jure crvenu krpu u političkoj areni, nego je bila riječ o realnim interesima i moćnom protivniku. Zanimljivo je da ovaj aspekt Drugog svjetskog rata nije tema u medijima i akademskim krugovima, kao da nije ni postojao.
Drugi, neformalni i manje važan centar moći među europskim narodima bila je Katolička crkva zajedno s protestantskim crkvama. Katoličko učenje, kao najstariji egalitarizam među europskim narodima, ne prihvaća učenje o različitim ljudskim rasama. Kada je riječ o nacionalsocijalistima, za Crkvu je to novi paganski kult, gdje se obožava rasa, nacija i vođa, a u toj državi ljudi nedjeljom idu masovno na manifestacije koje organizira vladajuća stranka umjesto u crkvu.21
Egalitaristički pokret našao je uporište u SAD-u krajem XIX. stoljeća. Njemački židovski imigrant Franz Boas postao je predavač na katedri za antropologiju na sveučilištu Columbia University, da bi tridesetih godina formirao antropološku školu. Norveški znanstvenik je na sažet način opisao njegovu koncepciju: „Kod njega je posljedično uzročni slijed okrenut naglavačke; ovdje ljudi ne stvaraju kulturu, nego su sami proizvod kulture. Nelogičnost ovakvog razmišljanja je očita i nema uporište u povijesnim zbivanjima“.22
Ali kada se sve pogleda s političkog stajališta, a to je stvaranje multikulturalnog društva, onda stvari postaju logične i razumljive. Stoga nije čudno što E. Wilson 2011. opisuje jednoga od najpoznatijih egalitarističkih aktivista na sljedeći način: „Držim da je S. J. Gould bio šarlatan koji je nastojao postići ugled znanstvenika i pisca na način da dosljedno krivo prikazuje što su drugi znanstvenici rekli, da bi poslije izgradio argumentaciju na temelju tih krivotvorina“.23
Osnivač biheviorizma John B. Watson, 1924. samouvjereno tvrdi: „Dajte mi skupinu mladih dječaka koji su zdravi i posebne mogućnosti da ih odgajam, i ja vam jamčim da ću bilo kojeg od njih osposobiti da bude stručnjak za bilo koje područje – liječnik, pravnik, umjetnik, šef trgovac, čak i prosjak i lopov, bez obzira na njihove talente, sklonosti, sposobnosti, zvanja, i rasu njihovih predaka.“24
C. Lewontin, 1992. ide još dalje i tvrdi da su i fizičke karakteristike podložne promjenama „tako da tijekom našeg života, od začeća pa do smrti, svi mi, bez obzira na rasu, klasu ili spol, možemo razviti bilo koji identitet u granicama ljudske vrste“.25
Kada se razigra mašta političkih aktivista, onda je nju teško obuzdati. Ovakvi autori ni ne mare mnogo za kritike, niti im smeta što se navedeni stavovi ne poklapaju s povijesnom praksom.
RAZDOBLJE POSLIJE 1945. GODINE
Poslije 1945. godine učenje o ljudskim rasama i eugenici dobilo je isključivo negativni predznak. To je postao rasizam, a to znači logori masovnog uništenja, uzrok rata i masovna stradanja. Riječ rasa od tada se može upotrebljavati za životinje i ponegdje za ljude koji su se posebno istaknuli u nekoj vještini. Ostali su i nazivi „plemeniti“ za prirodne elemente koji nisu skloni miješanju i koji zadržavaju svojstva, dok ih drugi gube kroz međusobne interakcije. Teško se pomiriti s činjenicom da rasa/plemenitost znači mnogo kada govorimo o psima i kojima, a za ljude to ne vrijedi. Što bi tek rekao vlasnik rasnog konja, koji vrijedi cijelo bogatstvo, kada bi mu netko savjetovao da genetika tu nije važna?
Za današnje borce protiv rasizma ne postoje ograničenja i nimalo im ne smeta povijesna činjenica da je u ime negiranja rasa i egalitarizma počinjeno najviše nasilja u XX. stoljeću, od SSSR-a preko Hrvatske, Kine pa do Kambodže. Zanimljivo je da ovaj svjetonazorski pokret predvode uglavnom židovski intelektualci i propagandisti.26
Također je zanimljivo da Židovi u Izraelu izgrađuju svoju nacionalnu državu i da ne prihvaćaju ideje o multietničkoj državi. Njima je jasno da bi je u tom slučaju izgubili, a židovski bi narod davno nestao u povijesnom vrtlogu da su se držali načela Sorosovog Otvorenog društva. Prosječan čitatelj ostaje začuđen kada čita kako jedan burzovni špekulant rješava njemačko pitanje. Njegov je savjet kratak, on traži od Nijemaca, poslije ujedinjenja, da se ostave politike, posvete ekologiji i da je potrebno dovesti nekoliko milijuna migranata da postanu pravo otvoreno „multikulti“ društvo. Treba naglasiti da je Soros samo vrh sante leda, da iza njega stoje mnogo moćniji židovski bankarski magnati i vlasnici medija te da se njegov plan ostvaruje ne samo u Njemačkoj, nego i u svim državama koje su formirali europski narodi.
Prema rezoluciji UNESCO-a 1951. stoji da: „Na osnovu dostupnog znanstvenog istraživanja, nema osnove za tvrdnju da se ljudske grupe razlikuju prema sposobnosti za intelektualni i emocionalni razvoj“. Ako je to točno, otkuda onda tolike razlike među ljudskim skupinama. Dovoljno je pogledati kako reagiraju na prirodnu nepogodu stanovnici Haitija poslije velikog potresa ili Japanci poslije havarije u nuklearnoj elektrani Fukushima. Kada su u pitanju bijeli i crni stanovnici u SAD-u, treba pogledati što se događa poslije poplave u New Orleansu i što se događa u američkim predgrađima kada policija ustrijeli obojenog građanina. Otkuda tolika razlika u broju kaznenih djela, u odnosu prema broju stanovnika, između bijelaca i crnaca. Gdje su se do sada integrirali u bijelo društvo različiti rasni entiteti? Zašto ne postoji rasni problem unutar američke bjelačke populacije uzimajući u obzir stalne međusobne ratove njihovih predaka na Starom kontinentu?
Novo je proklamirano načelo sloboda kretanja ljudi, roba i kapitala. Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel uputila je javni poziv migrantima da dođu Njemačku. Jedno se vrijeme to prikazivalo kao pomoć ljudima koji bježe od rata, mediji su u prvi plan stavljali žene i djecu, a sada više nema za to potrebe. Dolaze uglavnom mladi muškarci. Ti mladi ljudi ne idu avionom izravno u domovinu „najmoćnije žene u Europi“, nego bez dokumenata ilegalno prelaze granicu i nitko ih ne smije zaustaviti silom, a nezakonska migracija je de facto postalo „ljudsko pravo“.27 Istodobno gledamo scene kako vozači strpljivo stoje u dugim kolonama kako bi prešli granicu, a ako odbiju pokazati dokumente, bio bi im silom uskraćen ulaz u državu. U Hrvatskoj političari uglavnom odlučno odbijaju poslati vojsku na granicu ili postaviti odgovarajuće prepreke, tvrde da žilet-žica može nanijeti ozljede životinjama. Postavlja se pitanje, čemu služi u miru jedna tako skupa institucija kao što je vojska, ako ne treba štititi državne granice.
Ljudi koji iz pozadine upravljaju Europskom unijom ne žele nikakve državne granice. Oni organiziraju masovnu zamjenu stanovništva. Doseljavanje milijuna mladih muškaraca ima dvojaku svrhu; razbiti političku koheziju naroda domaćina i ubrzati miješanje s domicilnim stanovništvom. Pada u oči da većina migranata dolazi iz zemalja islamske tradicije. Neupućeni bi promatrač očekivao da će migrantski val biti usmjeren prema arapskim ili islamskim državama gdje bi se mogli najlakše uklopiti, ali to nije cilj. Migranti se usmjeravaju prema europskim državama gdje se neće nikada uklopiti zbog rasnih i kulturnih razlika. Cilj je politički destabilizirati narode domaćine tako da se veliki kapitalisti ne trebaju bojati da će opet negdje doći na vlast „autoritarni i nedemokratski režim“ koji može praviti probleme slobodnom kretanju kapitala, ljudi i roba. Za sada izgleda da su ovi ciljevi ostvareni u državama europskih naroda, uz neke izuzetke.
Jared Taylor28 tvrdi 2000. na skupu „American Renaissance conference“ u Washingtonu D.C., da su egalitarizam i multikulturalizam postali državna religija i nijedan bijelac ne može medijski, politički i akademski uspjeti ako ne pokaže štovanje ovog kulta. Novovjekovni heretici se „virtualno“ spaljuju na način da prestaju medijski postojati, nitko ih više ne poziva na predavanja, izdavači odbijaju prodavati njihove knjige, izvrgnuti su „spontanim“ izljevima gnjeva i blažim fizičkim napadima. Svi znanstvenici koji se usude ukazati na rasne razlike eutanaziraju se na isti način, bez obzira na ugled. Ovakav je tretman dozlogrdio Jamesu S. Watsonu29 pa je odlučio demonstrativno prodati svoju Nobelovu medalju kako bi popravio svoje financije i pokazati svoje nezadovoljstvo. Watsonu može biti neka utjeha da i Darwin za života nije dobio nikakvo službeno priznanje, pa nije mogao ni doći u priliku da se od nečega odriče. Darwinu bi sigurno bilo najveće priznanje i satisfakcija da je kojim slučajem pročitao, poslije objavljivanja svog glavnog djela, i rezultate do kojih je odvojeno došao Gregor Mendel.30 Možemo samo zamisliti kako bi mu to uljepšalo život. Lynn31 piše iscrpno u memoarima da sve ono što ukazuje na razlike među rasama nije javno prihvatljivo, čak ni primjeri koji pokazuju genetske prednosti crnaca u pojedinim sportovima. Jer ako se bilo gdje prihvati činjenica da postoje nasljedne osobine, to odmah ruši egalitarističku kulu od karata.32 Egalitariste ne mogu obeshrabriti ni brojna istraživanja na temu razlika u kvocijentu inteligencije. Naprotiv, svi koji pokažu da postoje razlike među rasnim skupinama, dobivaju smjesta crveni karton rasista, a mediji se odmah počnu zgražati i osuđivati heretika. Slijedi izgon iz medijskog raja, zabrana nastupanja i financijska blokada.
Inače, bijela je populacija označena kao glavni nositelj rasizma. U medijima SAD-a ne postoje primjeri crnačkog ili židovskog rasizma. Američke federalne evidencije pokazuju izrazitu crnačku dominaciju u pojedinim kaznenim djelima, ali u igranim filmovima koji formiraju osnovne vrijednosne obrasce, mladi ljudi moraju uvijek gledati kako su nositelji negativnih uloga bijelci. To postaje karikaturalno kada vidimo kako je jedan od malobrojnih njemačkih glumaca, koji se uklopio u holivudsku matricu bio Klaus Kinski, čovjek naglašeno plavih očiju i kose. Ovaj glumac u vesternima i nije baš mnogo glumio, njegova je zadaća bila da svojim izgledom mehanički predstavlja neuravnoteženog sadističkog nasilnika.
Slučajno ili ne, sadašnji papa Franjo od prvog se dana pontifikata uključio u provedbu zamjene stanovništva u Europi. Ovaj konfuzni i neodgovorni papa pravi veliku štetu gdje god stigne. Sutra, kada dođe do velikog nasilja, on će odmah priskočiti u pomoć i kazati: „braćo, nemojte se ubijati“. Nadmašio je samoga sebe kada je otputovao u Kanadu da se ispriča zbog žrtava genocida koje su nastale u internatima koje su bijelci organizirali za domorodačku mladež. U medijima nije bilo ni riječi o tome koji su bili uzroci smrti te djece i koliko bi ih nastradalo od zaraznih bolesti da su neometano nastavili živjeti sa svojim roditeljima u njihovim higijenskim i zdravstvenim uvjetima. Revolt domorodačkog stanovništva završio je na znakovit način, kip kraljice Viktorije našao se u prašini u vodoravnom položaju. Papi jedino nije palo na pamet da se ispriča domorodačkom stanovništvu na tome što su im bijeli kolonizatori pokušavali nametnuti svoje običaje i religiju.
Njemački političar Thilo Sarrazin, SDP, 2010. napisao je knjigu Njemačko samoubojstvo. On konstatira da su Nijemci na putu da postanu stranci u svojoj zemlji i da ih preplavljuju imigranti iz islamskih zemalja koji imaju nizak prosječni kvocijent inteligencije, ali visoku stopu nataliteta. Istodobno, čitava vojska njemačkih stručnjaka za integraciju, sociologa, različitih aktivista i naivnih političara sve čini da uljepša situaciju zavaravajući se da problem ne postoji. Isti autor piše o niskoj stopi nataliteta kod visoko obrazovanih žena. Prema njemu, 1996. godine 37 % žena s visokim obrazovanjem u zapadnoj Njemačkoj u dobi između 30 i 39 godina bilo je bez djece.33 Knjiga je jednodušno osuđena od „najmoćnije žene Europe“ i svih medija, a autor je isključen iz stranke. Istodobno se širom Njemačke organiziraju homoseksualne parade ponosa. Ni jedan se narod ne bi trebao ponositi svojim nestankom. Takva je želja patološka kod pojedinca, a još više na razini kolektiva.
Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko organizatori i izvršitelji projekta zamjene stanovništva doista vjeruju u načela koja nam prodaju. Daju li primjer i stanuju li sa svojim obiteljima u dijelovima gradova gdje je većinsko nebjelačko stanovništvo? Jesu li kapitalistički magnati spremni na mješovite brakove? Gdje njihova djeca idu u školu? Zašto veliki kapitalisti ne ulažu svoju akumulaciju u zemlje odakle dolaze migranti? Ako su svi ljudi jednaki, zašto se nameće sustav kvota u zapošljavanju i upisivanju na fakultete? Ako su spolovi izjednačeni, zašto se u političkom životu nameću kvote za ženski spol? Sve su ove intervencije u izravnoj suprotnosti s proklamiranim načelom o jednakosti i očito pokazuju da je tu riječ o političkom nametanju. Kako bi bilo smiješno da bijeli trkači počnu tražiti kvote na postolju pobjednika s obrazloženjem da nije u redu da crni natjecatelji dominiraju?
ZAKLJUČAK
Slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala već je jednom bilo ostvareno u prošlosti. Pred našim se očima odvija repriza propasti rimske države i naroda. U toj su državi svi stanovnici dobili rimsko građansko pravo i nije više bilo granica te su germanski narodi mogli slobodno upadati i pljačkati, pravo otvoreno društvo. Poslije dugo vremena sjeverni su se osvajači zaustavili, nastanili i u kombinaciji s domaćim stanovništvom udahnuli novi život na razvalinama rimske države. Od grada Rima ostale su samo ruševine, a na Forumu su pasle krave. I da nisu rimski pape izabrali ovaj grad za sjedište, krave bi još dugo tu nastavile pasti. Rimski narod doživio je kolektivnu smrt, ali je zahvaljujući Katoličkoj crkvi preživio latinski jezik, koji je kao dobri duh nastavio živjeti i povezivati europske narode. Na sjeveru Italije, gdje se zaustavio i naselio germanski narod Langobarda, došlo je do „sretnog“ stapanja osvajača i domaćeg stanovništva. Ova je mješavina imala za rezultat procvat kulturnog života i znanosti, posve različita slika u odnosu na jug Italije. Slika sadašnje Europe neodoljivo podsjeća na Rim, razlika je jedino u tome što su sada presušili sjeverni barbarski izvori koji bi mogli udahnuti novi život bolesnom organizmu.
Moglo bi se reći da se u budućnosti europskih naroda naziru dvije mogućnosti. Jedna je latinoamerička, svojevrsna rasna i društvena entropija, a druga po uzoru na Francusku krajem 18. stoljeća i francusku koloniju San Domingo u XIX. stoljeću.34 Nitko to ne može sa sigurnošću predvidjeti. Ono što nam je sigurno i što možemo provjeriti, jest stanje u predgrađima američkih i europskih gradova. Tamo se s vremena na vrijeme zacrveni noćno nebo od požara, dok na ulicama svjetina pljačka i uništava sve pred sobom. Te bi prizore dobro popratili taktovi glazbe Carla Orffa. Vlasnici medija to za kratko poprate i onda se i dalje nastavlja kampanja protiv bijelog rasizma koji je uzrok svih zala.
Također je sigurno da u nastajućem multikulturalnom društvu na području europskih država neće biti ozbiljne prijetnje kapitalizmu. Ljudi će biti potpuno zaokupljeni svojim političkim sitničarenjem i ljudskim pravima. Bit će to Ujedinjene provincije nadnacionalnog kapitala. U tim će se provincijama šepuriti lokalni povjerenici koji će biti neobično ponosni na to što mogu imati malo vlasti i osigurati pravnu državu koja će se pobrinuti da se uredno otplaćuju krediti bankarima i pripadajuće kamate i da njihove države ne ograničavaju slobodno kretanje migranata.
Sustavna provedba zamjene stanovništva i protueugenički pokret destruktivni su za svaki narod. Tome treba dodati i radikalni feminizam i jednostrano tretiranje muško-ženskih problema, religiju ljudskih prava, prikazivanje seksualnih nastranosti kao „orijentacije“ i suvremenu umjetnost. Sve su to trendovi koji dominiraju danas u državama koje su formirali europski narodi.
Umjetnost je jedno od najsigurnijih pokazatelja duha vremena, ona je simptom, a ne uzrok dekadencije. Ako bi slučajno Mozart uskrsnuo iz groba i vidio kako izgleda Europski dan kulture u njegovoj domovini, Eurosong, suvremeno slikarstvo i kiparstvo i kako pleše mladost subotom navečer, vjerojatno bi osjetio potrebu da se vrati tamo od kuda je došao. Ništa bolje ne pokazuje nedostatak mašte i prazninu današnjih umjetnika kao stalno inzistiranje na „provokaciji“. To je očajnički pokušaj da se, u nedostatku mašte, skrene pozornost na svoje djelo? Na primjer, nitko u Zagrebu nema hrabrosti djelotvorno se suprotstaviti uništavanju i poružnjivanju gradskih fasada. Pa zašto bi to radili kada slične prizore mogu građani vidjeti i u velikoj betonskoj zgradi u Novom Zagrebu koja se zove Muzej suvremene umjetnosti, bolje rečeno Muzej dekadentne umjetnosti! Jedno od obilježja ovog arhitektonskog projekta profil je zgrade koji je tako izveden da se može ugraditi tobogan.
Nedvojbeno su više mašte pokazali znanstvenici XX. stoljeća na području atomske fizike i molekularne biologije nego suvremeni umjetnici. Više ljepote ima u njihovim eksperimentima i hipotezama koje su se kasnije obistinile. Vladajući mediji uporno šire iluziju o čovječanstvu koje stalno napreduje, ništa od toga ne potvrđuje povijest. Kada degeneriraju ili nestanu narodi i rase koji su stvorili određenu kulturu, tada ona kao biljka izgubi plodno tlo i usahne.
Pravo je pitanje zašto destruktivni trendovi danas dominiraju europskim narodima. Tu treba razlikovati uzroke i katalizatore procesa. Europski narodi su u dva svjetska rata izgubili najkvalitetniji genetski materijal, a to znači da milijuni mladih ljudi koji su bili spremni na najveću žrtvu za svoje narode, nisu bili u mogućnosti ostaviti potomstvo. Kvalitetne genetske zalihe svakog naroda samo su manji dio populacije i njihov gubitak je nenadoknadiv, čak i kada se poslije ratova pokažu pozitivni demografski trendovi. Drugi uzrok dekadencije europskih naroda negativni su eugenički trendovi. Neviđeni razvoj znanosti ima i svoju negativnu stranu. Znanost je omogućila da se po prvi put čovjek grubo umiješa u evolucijske procese koji vrijede za sva živa bića. Ukratko, mi pomažemo pojedincu da preživi i produži život, i to je uredu. Na prvi pogled izgleda da smo „pobijedili prirodu“, ali priroda se ne može zaobići. Rezultat su društva u kojima ima sve više individualnih pobjednika kojima je omogućeno potomstvo, a čitavi narodi polako, ali sigurno gube na kvaliteti.
Uzrocima treba dodati moćan katalizator općeg propadanja, a to je liberalni nadnacionalni kapitalizam. Još je Nietzsche u XIX. osjetio dekadentne trendove. Drugima je bilo nerazumljivo kako može govoriti o dekadenciji kada su u XIX. stoljeću demografski trendovi, znanstvena postignuća i kolonijalna ekspanzija bili na vrhuncu? Genijalni filozof vidio je u demokraciji i egalitarizmu dekadenciju, teško je podnosio prizor gdje svaki mediokritet izjutra treba uz čaj svježu tiskovinu kako bi bio obaviješten što se u politici događa. To je društvo gdje svi imaju istu težinu na izborima, gdje svi govore o ljudskim pravima, ali nema govora o obvezama i doprinosu zajednici? Kako mogu biti pojedinačna prava iznad zajedničkih? Nije potrebno biti dalekovidan da bi se uočilo da nijedno društvo koje je razmrvljeno i atomizirano ne može biti napredno. S druge strane, ovakva su društva idealna da kapitalisti mogu njima upravljati i zato u glavnim medijima imamo krilaticu da ovo nije idealno političko uređenje, ali ono nema alternativu. Ima, ima više alternativa:
Možda jedan veliki narod na istoku nudi alternativu, treći put, između komunizma i nadnacionalnog kapitalizma? Islamski je svijet također jedna od alternativa. Tamo još postoje ljudi koji su se spremni žrtvovati za svoja uvjerenja, kojima novac nije najviša vrijednost i koji s omalovažavanjem gledaju na europska dekadentna društva.
Kao i prije u slučajevima propadanja grčkog i rimskog naroda, Povijest će mirno prihvatiti novonastalo stanje.
- Benjamin Disraeli (1804 – 1881.), pripadnik židovskog naroda, poznati britanski političar, pisac i intelektualac. Vidi: https://www.azquotes.com/author/4001-Benjamin_Disraeli?p=9 [↩]
- Franz Boas (1858. – 1942.), njemački Židov, imigrant, utemeljitelj američke antropološke škole. [↩]
- Margaret Mead (1901. – 1978.), američka antropologinja. [↩]
- Hannah Arendt (1906. – 1975.), Židovka iz Europe, imigrirala u SAD, povjesničarka i filozofkinja. [↩]
- Frankfurtska škola, okuplja njemačke i židovske neomarksističke intelektualce. [↩]
- Čak je i nacionalsocijalistima to bilo jasno. Hitler u svom govoru visokim vojnim zapovjednicima na Obersalzbergu, Platterhof, u svibnju 1944. godine tvrdi da se njemački narod sastoji od četiri rasna sloja koji pojedinačno imaju posebna obilježja u društvenom životu, a germanski je samo dio te mješavine. https://carolynyeager.net/new-translation-hitlers-may-1944-talk-officers-platterhof. [↩]
- Charles R. Darwin (1809. – 1882.). O porijeklu vrsta posredstvom prirodne selekcije ili očuvanje boljih rasa u borbi za opstanak. 1859. [↩]
- Ludwig Gumplowitz (1838. – 1909.), Židov rođen u Poljskoj, živio i radio u Austro-Ugarskoj, politolog, sociolog i sveučilišni profesor. [↩]
- Pariška komuna, 1848., francuska revolucija koja je izbila u Parizu. [↩]
- T. Lothrop Stoddard, The Menance of the Under-Man, Brookline, Massachusetts, 30. III. 1922., str. 180. [↩]
- 1572. francuski su katolici u kratkom vremenu poubijali 25 000 hugenota. [↩]
- Francuska građanska revolucija 1789. [↩]
- Vandeja, okrug na sjeverozapadu Francuske. Tamo je 1793. godine došlo do pobune protiv republikanske vlasti u Parizu. Pobunjenici su poraženi i poslije je uslijedilo ubijanje desetina tisuća zarobljenika i civila. [↩]
- Ustaške su vlasti 1941. godine formirale u Jasenovcu radno-kažnjenički logor za političke protivnike. Službeno se tvrdi da je to bio logor smrti. Ostaje nejasno zašto bi ustaške vlasti, u ondašnjim uvjetima, transportirali zatočenike u Jasenovac samo zato da bi ih tamo likvidirali. Mnogo jednostavnije bilo bi obaviti likvidacije lokalno, nešto slično kao partizani. Ovi posljednji nisu ni pokušavali formirati logore. Tijekom rata oni su prave protivnike jednostavno likvidirali. Budući da poslije raspada druge Jugoslavije nije više bilo moguće održati brojeve od preko 700 000 ubijenih logoraša, promicatelji mita o Jasenovcu spustili su rampu na više od 80 000. Tu su napravili pogrešku jer su pokušali novi broj potkrijepiti popisom žrtava i sve to staviti na internet. Na taj je način velika laž postala svima vidljiva. Ova velika politička laž gotovo je potpuno medijski i financijski pokrivena, nema sučeljavanja na temu Jasenovca, arhivska je građa u Beogradu i nitko je iz Srbije ne koristi da bi potkrijepio velike brojeve, a Hrvatska ne uvjetuje politički povratak građe u Zagreb. Sa srpske strane govori se o najvećem podzemnom srpskom gradu i o memorijalnom centru koji će biti podignut južno od Save. Treba se nadati će se organizatori projekta potruditi i otkriti jednu ili više masovnih grobnica, toliko bi pažnje navodne žrtve ustaškog logora zaslužile. Cijela priča o logoru jedan je veliki politički skandal. [↩]
- Dr. Tomislav Sunić, 1953., hrvatski politički pisac, prevoditelj i bivši diplomat. [↩]
- Svake godine u svibnju na površinu je izbijala polemika između jugoslavenskih i sovjetskih komunista. Ovi posljednji nisu uopće spominjali doprinos jugokomunista u pobjedi nad Njemačkom, a prvi su bili uvrijeđeni takvim tretmanom. Gledano s vojnog stajališta, Sovjeti su bili posve u pravu. [↩]
- Njemačka nacionalsocijalistička radnička stranka je na konvenciji 15. rujna 1935. donijela Rasne zakone. Ti su zakoni kasnije tijekom rata nametnuti europskim državama koje su bile pod njemačkim utjecajem. [↩]
- Američki židovski kongres je u ožujku 1933. pokrenuo bojkot njemačke robe. [↩]
- Elliott Roosevelt (1910. – 1980.), sin američkog predsjednika. As he saw it. Duell, Sloan & Pearce. New York. 1946. [↩]
- Feder Gottfried (1883. – 1941.), glavni stranački gospodarski teoretičar, autor stranačkog programa. [↩]
- Papa Pio XI. izdao je 1937. godine encikliku Mit brenneder Sorge, S gorućom zabrinutošću. [↩]
- Nils K. Oeijord (1941. – 2002.). Why Gould Was Wrong. 2003. Univers, Inc. 2021 Pine Lake Road. Suite 100, Lincoln. NE 68512. www.iuniverse.com. poglavlje 14, e Book. [↩]
- Isto, poglavlje 15. [↩]
- Isto, Poglavlje 15. [↩]
- Isto, poglavlje 16. [↩]
- Franz Boas, Ashley Montagu, Richard Lewontin, Stephen J. Gould, Steven Rose, Leon Kamin. [↩]
- Na inicijativu UN-a donesena je Politička deklaracija u Marakešu 2. svibnja 2018. Prema ovoj deklaraciji nezakonito migriranje postalo je ljudsko pravo. [↩]
- Samuel Jared Taylor, 1951. američki intelektualac, u medijima označen kao nositelj „znanstvenog rasizma“. [↩]
- James S. Watson, r. 1928., američki molekularni biolog, zajedno s dvojicom kolega 1962. dobio je 1953. godine Nobelovu nagradu za otkriće molekularne strukture nukleinskih kiselina. To je jedno od najvećih znanstvenih otkrića na području biologije. [↩]
- Georg Mendel (1822. – 1884.), njemački znanstvenik, redovnik rodom iz današnje Češke, osnivač genetike. Objavio je svoja istraživanja 1866. Ironija je da je taj tekst Darwin imao među svojim papirima, ali ga nije čitao. Ljepota je Mendelovog otkrića u tome da je uspio utvrditi zakone nasljeđivanja prateći jednostavne karakteristike fenotipa graška, a da pri tom nije imao nikakva saznanja iz molekularne biologije, slično kao i Darwin. Darwin je svoj glavni rad publicirao u novinama 1858. godine, a 1859. godine kao poseban rad. [↩]
- Richard Lynn (1930. – 2023.). Memoirs of a Dissident Psychologist. London: Ulster Institute for Social Research. 2020. [↩]
- Entine, John. 2001. Taboo: Why Black Athletes Dominate Sports and why we are Afraid to Talk about it. Public Affairs. New York, US. [↩]
- Tekst preuzet iz navedenih memoara Richarda Lynna. [↩]
- Početkom XX. stoljeća pobunilo se crno stanovništvo francuske kolonije „San Domingo“ (Haiti). iskoristili su povoljne vanjskopolitičke prilike u Europi i zbacili francuske gospodare. Revolucija je završila masakrom bijelog stanovništva. T. Lothrop Stoddard (1883 – 1950.). The French Revolution in San Domingo, 1914. [↩]
No Comment! Be the first one.