Gledano s povijesno-političkog stajališta, ništa novo. I narodnooslobodilački rat u Vijetnamu imao je sva obilježja posredničkog rata između SAD-a s jedne i SSSR-a i NR Kine s druge strane. Tu se mogu ubrojiti i izraelsko-arapski ratovi, koji su se uglavnom odvijali pod kišobranom zapada i SSSR-a.
Rat u Ukrajini ima temelj u negativnim povijesnim iskustvima Ukrajinaca iz vremena SSSR-a i tako treba gledati na njihovo nepovjerenje i neprijateljstvo prema Rusiji.[1] Oni se nikada ne bi upustili u vojno odmjeravanje snaga s Rusima da prethodno nisu imali čvrstu podršku SAD-a i zapadne Europe. Ukrajinsko vodstvo napravilo je stratešku pogrešku kada su očekivali da će podrška sa zapada biti nepromjenjiva. No, u strateškoj konstelaciji došlo je do promjene kada je na vlast u Americi došla Trumpova administracija kojoj više ne odgovara istodobna konfrontacija protiv Ruske Federacije i Kine. Jednostavna američka logika, ali loš rezultat za Ukrajinu. Iz ovoga primjera možemo vidjeti kako se neočekivane promjene mogu dogoditi, ne samo na taktičkoj, nego i na strateškoj razini.
I nisu se samo Ukrajinci preračunali u visokom planiranju, nego isto se dogodilo i Rusima. Njihove procjene početkom 2022. godine bile su posve krive. Iz ovoga možemo zaključiti da je neizvjesnost u vojnom planiranju i politici jedina konstanta bez obzira na suvremena tehnička sredstva. Umirovljeni ruski general Vladimir Čirkin[2] o tome je progovorio otvoreno. Rekao je da je ruska obavještajna služba potpuno podbacila u procjeni političkog raspoloženja u Ukrajini. Moguće je i da su ukrajinske tajne službe dobro odradile posao u stvaranju takve iluzije. Tome svjedoče i prve izjave s ruske strane u kojima se pozivaju ukrajinski zapovjednici na „dogovor“, to znači na promjenu vlasti u Kijevu, pa će sve biti u redu. Mora se priznati da su Rusi, kada su shvatili pogreške, brzo reagirali. Nisu branili svaki pedalj okupiranog teritorija, nego su se organizirano povukli na vojnički obranjive pozicije. Osim toga, pokazali su izvanrednu elastičnost, brzo prilagodili taktiku novim okolnostima i preuzeli inicijativu.
Sve od Drugog svjetskog rata SAD se nametnuo kao hegemon zapadnog kapitalističkog svijeta. Dolaskom Trumpove administracije dogodio se američki politički zaokret. Bilo je za očekivati da će europske države slijediti novi politički smjer, ali to se nije dogodilo. Ovo je potpuno nerazumljivo ponašanje za promatrače koji ne razumiju funkcioniranje političke moći na zapadu. U plutokraciji realnu vlast imaju veliki kapitalisti koji djeluju iz pozadine, a izabrani narodni predstavnici više-manje provode politiku koja odgovara vrhovnoj vlasti. Jedino tako možemo objasniti činjenicu da je Staljinova Rusija bila prihvaćena kao saveznik u Drugom svjetskom ratu i nikada nije bila izložena kolektivnim sankcijama, a boljševizam je uvijek imao snažno političko uporište i simpatije na zapadu. Tek kada se raspala moćna boljševička država i Varšavski pakt, Rusi su postali politički problem i neprijatelj. Politička je ironija da su zapadnjaci poslije ruske invazije stali odlučno u obranu granica Ukrajine. Isti političari drže potpuno otvorene vlastite granice za jednu drugu vrstu invazije i to im ne smeta. Sve te nelogičnosti mogu se lako objasniti ako pravilno razumijemo tektoniku ukupne društvene moći u kapitalističkim liberalnim državama. Putin se gadno zamjerio zapadnim moćnicima kada im je pomrsio račune i prije Orbana poručio da Rusija nije na prodaju. Osim toga on se vojno umiješao u Siriji i tako produžio politički život Bashara al Assada.
Na kraju, ako ova argumentacija nekome ne izgleda dovoljno uvjerljivo, neka svatko postavi sebi nekoliko pitanja:
Kod koga se trebaju zadužiti najrazvijenije zemlje Europe (2026.) u iznosu od 90 milijardi eura, plus kamate, kako bi se financirao rat u Ukrajini?
Američka vlada dužna je privatnim bankama iznos koji izmiče našim mogućnostima poimanja. Kako mogu najmoćnija gospodarstva zapadnog svijeta biti dužna nekome tko ništa ne proizvodi?
Bi li rat u Ukrajini bilo moguće financirati ako se to politički ne sviđa bankarima?
***
Od Drugog svjetskog rata postojalo je načelo koncentracije oklopno-mehaniziranih snaga uz zračnu potporu. Tu su taktiku Nijemci doveli do savršenstva u prvoj fazi Drugog svjetskog rata (Schwerpunkt)[3]. Poslije toga rata situacija se polako počela mijenjati. To se lijepo može vidjeti na primjeru izraelsko-arapskih ratova.[4] Kopneni oklopnjaci počeli su dijeliti sudbinu srednjovjekovnih vitezova, koji su se suočili s vatrenim oružjem. Protiv oklopa su se u istočnoj Ukrajini osim pješaka s prenosivim protutenkovskim sredstvima, po prvi put našli dronovi. Sada više nije moglo biti govora o koncetraciji velikih oklopno-mehaniziranih postrojbi kako bi se ostvarili duboki brzi prodori u pozadinu protivnika. Ovakvi bi pokušaji dobro došli braniteljima jer su skupi oklopnjaci postali mete koje se lako uništava. Stoga su obje strane počele koristiti oklop vrlo ograničeno. Na primjer, jedan tenk predvodi transportere koji pojedinačno mogu ukrcati jednu pješačku desetinu. I ovakav raspored je nosio sa sobom velike gubitke jer su se napadači morali kretati u koloni kako bi izbjegli protuoklopne mine sa strane. Tako su zapovjednici bili prisiljeni koristiti samo mali dio pokretljivosti i vatrene moći tenkova. Oklopnjaci su se morali zadovoljiti skromnim manevrom, dosegnuti bilo kakav zaklon u drvoredu ili naselju, iskrcati pješake i zatim se brzo vratiti na početni položaj. Ovdje je zgodno napraviti usporedbu s njemačkim zastojem pred Moskvom u jesen 1941. godine. Njihove oklopno-mehanizirane snage bile su najprije usporene (rasputica), pa poslije potpuno zaustavljene zbog niskih temperatura. Danas taj posao obavljaju dronovi. Tužno je gledati kako je pokret skupih oklopnjaka i samohodnih haubica uvelike ograničen. Prisiljeni su ukopavati se i maskirati da bi ih osmatrački dronovi pronašli i uništili kao na kakvoj vježbi.
U takvim je uvjetima i desetina postala previše uočljiva meta za rano otkrivanje od protivničkih izviđačkih dronova. Desetine se raspršuju u manje skupine koje se infiltriraju u protivnički raspored, a kada obje strane primjenjuju istu taktiku, onda je to pravi kaos rata. U takvim borbenim djelovanjima ne pomažu mnogo naučene lekcije, sve ovisi o hrabrosti i sposobnosti dočasnika i vojnika za improvizaciju. Tako su se borbena djelovanja pretvorila u niz malih taktičkih uspjeha. Zapravo, ona su uvijek to i bila, ali sada je to postalo naglašeno i svima uočljivo. Ukrajinski rat pretvorio se u rat iscrpljivanja, osobito s ruske strane. To ne znači da ruski zapovjednici nemaju operativne zamisli; imaju, ali one se realiziraju vrlo sporo. Ukrajinci su uspjeli iznenaditi protivnika u pravcu Kurska, a Rusi potjerati Ukrajince sa zauzetog područja zahvaljujući „podzemnoj“ infiltraciji u pozadinu Ukrajinaca, što je poljuljalo njihovu borbenu koheziju. Izgleda da su i Ukrajinci donekle izvršili podzemno prikupljanje snaga koristeći se harkovskom metro-infrastrukturom.[5] Dobra je operativna zamisao, gledano s ruske strane, i veliko razvlačenje bojišta.
Naučenim lekcijama iz vojne povijesti pripada i načelo da treba izbjegavati borbe u naseljenim mjestima, posebno upotrebu oklopa. Umjesto toga, iskustvo je nametalo upotrebu oklopno-mehaniziranih postrojbi za duboke prodore i okruženje većih naselja. Na ukrajinskom ratištu takva taktika potpuno je degenerirala jer se pokazalo da su oklopnjaci velike skupe mete kojima se više ne mogu koristiti na operativnoj razini poput njemačkih oklopnih divizija na istom prostoru 1941. godine. Kao posljedica tog zastoja, Rusi su počeli primjenjivati motocikle i četverokotače (quadro) za prebacivanje manjih skupina vojnika na kratke razdaljine, nešto kao juriš lake konjice iz 19. stoljeća. Možemo slobodno zaključiti da novi rat uvijek može donijeti novi način ratovanja, nema stalnog obrasca
Preskupi avioni za neposrednu potporu kopnenim operacijama postali su lake i skupe mete, a slično se dogodilo s ratnim brodovima u Crnom moru. Poslije ovoga rata svima će postati jasno da su površinski vojni brodovi idealne mete za protubrodske projektile i dronove.[6] Sve je to danas jasno velikim državama, ali oni i dalje nastavljaju graditi nosače aviona i druge površinske jedinice. Izgleda da će to tako biti i ubuduće sve dok se na konkretnom primjeru ne pokaže da velike površinske jedinice ne mogu izdržati združeni istodobni napad projektila. Ako krenemo od pretpostavke da je rat u svojoj osnovi iracionalan i da je riječ o manifestaciji volje za moći, onda se i navedeno dade objasniti. Prisutnost površinskih brodova svakome je vidljiva manifestacija snage, premda se odavno prava pomorska snaga nalazi duboko ispod morske površine.
Ratna iskustva iz Ukrajine praktična su pouka onima u oružanim snagama koji vole puno pričati o strategiji, geopolitici, hibridnom ratovanju, menadžmentu i nacionalnoj sigurnosti. Sve to treba prepustiti državnom vodstvu. Borbeni postroj mora ovladati taktikom upotrebe malih postrojbi. Ova se taktika stalno mijenja i zato je potrebno prilagođavati vojnu obuku i izobrazbu. Za postizanje tog cilja najbolji je okvir doktrina neizravnog zapovijedanja.[7] Osim toga, Lind dobro savjetuje: što manje časnika s činovima iznad razine satnije. Načelno, bez obzira na to kakva doktrina prevladava, u oružanim snagama mora postojati selekcija najboljeg osoblja, nešto slično kao i u slučaju izbora državne nogometne vrste. Ne moraju svi dočasnici završiti kao časnici, niti niži časnici moraju napredovati. Mnogi od njih mogu dati najviše na postojećoj razini.[8]
***
Tijekom borbenih djelovanja u Ukrajini nisu primijećene žene. Gledano sa stajališta zapadnih ideologa, to bi trebala biti u nebo vrišteća diskriminacija. Dogodilo se da to prolazi nezabilježeno od strane tzv. nevladinih organizacija i civilnog društva. Ispada da je nametanje žena u borbene postrojbe aktualno samo u miru. U tu svrhu Hrvatska TV se brine da u svakoj prilici zabilježi prisutnost žena u oružanim snagama.
U SAD-u su tu novost sasvim ozbiljno shvatili kao veliki napredak za vojsku. Promotorima ove novosti nije palo na pamet da se zapitaju kako se nitko u povijesti nije sjetio započeti s takvom praksom. To je trajalo sve dok Trumpova administracija nije zaustavila ovaj mirnodopski ideološki performans kojemu je cilj pokazati da žene mogu ravnopravno s muškarcima djelovati u borbenim postrojbama. Sada Amerikanci uvode provjeru fizičkih sposobnosti na temelju jedinstvenog kriterija za oba spola. Prema uglednom američkom vojnom historičaru, ova politička predstava već je nanijela mnogo štete koheziji borbenih postrojbi. Zato on predlaže novoj administraciji da micanje žena iz svih borbenih postrojbi, koje mogu biti raspoređene na terenu, treba biti prva mjera kako bi se normaliziralo stanje.[9]
***
Za vrijeme rata u Ukrajini iznenada se probudio ratnički duh među političarima nekadašnjih velikih europskih sila. Odjednom su se sjetili da je potrebno uvoditi opću vojnu obuku i izdvajati više sredstava za vojsku. Slali bi postrojbe na Istočno ratište kao nekad. Sve njih treba podsjetiti da njihove države poslije Drugog svjetskog rata više nisu velike sile i da nijedna država u Europi nema vojni kapacitet kakav je imala Njemačka u prvoj polovini 20. stoljeća ili Francuska početkom 19. stoljeća.
Kada je riječ o vojnim mogućnostima, ovdje nije riječ samo o društvenom hardveru nego softveru.Već desetljećima mladi Europljani odrastaju u sredini gdje se osporavaju tradicija i svaki autoritet, od obitelji pa do države. U prvom su planu individualna prava, a ne obveze i nacionalni interesi. Sve su to načela koja su u potpunoj suprotnosti s vojnom organizacijom. Nacionalnu svijest zamijenila je multikulti ideologija. Postavlja se pitanje koje su to vrijednosti uime kojih bi se žrtvovao budući vojnik iz zapadne Europe. Nadalje, zar netko može očekivati da će se migranti koji imaju državljanstva u Europi boriti za nacionalne interese domaćina ili u Ukrajini?
***
Suvremeni rat uvelike je određen gospodarskim mogućnostima zaraćenih i savezničkih država. Ispada da mnoge mirnodopske prednosti, kao što su slobodan protok ljudi i kapitala, u ratu postaju vrlo rizične. Odjednom se gospodarstva pojedinih država nađu u situaciji da ovise o političkoj volji nekog drugog. Obično su to energenti, ali to može biti i bankarski sustav. Ako su banke privatno vlasništvo i ako one jedino mogu emitirati novac u obliku kredita s kamatama, onda njihovi vlasnici mogu, ali ne moraju, podržavati politiku domicilne države. Tome treba dodati strane vlasnike TV kuća i telekomunikacija, likvidaciju nacionalne valute i masovno nezakonito prelaženje granica. Kada sve ovo uzmemo u obzir, onda se postavlja pitanje: čemu služe oružane snage i što su glavne sastavnice nacionalne sigurnosti koje treba čuvati?
Dosadašnji tijek rata u Ukrajini pokazao je da se ruska država ne može poljuljati nikakvim sankcijama. Paradoksalno, izgleda da zapadnoeuropske države, koje nameću sankcije, imaju više gospodarskih problema od Rusije koja bi trebala biti izolirana. Sergej Glazijev[10] dobro je predvidio, još prije rata, da je potrebno staviti pod nadzor kretanje kapitala u zemlji i izvan zemlje. Tvrdio je da je to moguće učiniti vrlo brzo i pokazalo se da je bio u pravu. Naravno, preduvjet je bio snažna vlada. Ako se tome dodaju praktično neograničeni prirodni izvori, onda postaje jasno zašto je ruski gospodarski organizam stekao imunitet na zapadne sankcije. Rusko gospodarstvo sigurno trpi zbog navedenih sankcija, ali o tome će biti moguće preciznije govoriti tek poslije rata.
Za sada se može pouzdano govoriti da je ruska vojna intervencija imala ograničene ciljeve i da oni nemaju vojne kapacitete da zauzmu cijelu Ukrajinu. Isto tako, jasno je da zapadnoeuropske države ne mogu vojno i gospodarski poraziti Rusku Federaciju. Uostalom, u Rusiji nije proglašena mobilizacija, nego borbeni sektor popunjavaju plaćeni vojnici koji su potpisali ugovor s njihovim ministarstvom, a gospodarstvo nije prešlo na ratni kolosijek.
Također, možemo reći sa sigurnošću da, poslije ovog rata NATO i EU više neće biti ono što su bili prije.
[1] Ukrajinci nemaju mnogo lijepih političkih uspomena iz vremena boljševizma. Ruski historičari tvrde da je Kijev bio epicentar stvaranja ruske države, a drugi da je ukrajinski samo narječje ruskog jezika. Sve navedeno ne može promijeniti činjenicu da su tijekom povijesti Ukrajinci evoluirali u poseban nacionalni entitet. Jedino tako se može objasniti njihova uporna borba i spremnost na žrtve. Strana vojna pomoć tu je važna, ali borbeni moral na prvoj crti ne može se postići daljanskim upravljanjem izvana ili iz glavnog stožera.
[2] Čirkin Ruski general stao pred kamere i šokirao sve: Otkrio istinu u prijenosu uživo (Video). https://share.google/utf7v0LJ8lyACOdhB
[3] Detaljnije na ovu temu vidi tekst: Pokretni rat (https://miroslavgoluza.com.hr/pokretni-rat/)
[4] Četvrti arapsko-izraelski rat, 6. – 25. listopada 1973. U tom su ratu egipatski pješaci, koji su prešli na istočnu stranu Sueskog kanala, naoružani lakim protuoklopnim sredstvima (Maljutka) razbili izraelski oklopni protunapad.
[5] Za ovu prigodu ruski su vojnici iskoristili prazne cijevi plinovoda. Manevar je bio uspješan i Ukrajinci su bili prinuđeni na povlačenje iz zauzetog područja oko ruskog grada Sudža.
[6] Zapovjedni brod ruske Crnomorske flote raketna krstarica Moskva potopljen je 2022.
[7] Neizravno zapovijedanje, izvorno na njemačkom Auftragstaktik. Amerikanci to nazivaju Mission Command. To je doktrina i Oružanih snaga RH. Ovu doktrinu mnogo je lakše opisati nego primijeniti u praksi. Prema njoj podređeni zapovjednik dobiva zadaću, snage za izvršenje i podatke o protivniku. Podređenom zapovjedniku mora biti jasno što je namjera zapovjednika dvije razine iznad njega, a njemu je prepušteno da na terenu brzo odluči na koji će način izvršiti zadaću. Detaljnije vidi: (https://miroslavgoluza.com.hr/njemacko-tajno-oruzje/)
[8] Up or Out – napreduj ili postani neperspektivno osoblje predviđeno za napuštanje oružanih snaga. Ovo je načelo preuzeto iz američke vojske.
[9] William S. Lind (1947.) – prema autoru, muškarci se, po prirodi odnosa među spolovima, odmah počnu boriti za naklonost žena. Na taj se način u postrojbi stvaraju neformalne, emotivno uvjetovane skupine. U američkom žargonu on to naziva fraternization ili bratimljenje. Osim toga, u svakoj postrojbi mora biti jedinstveni kriterij za dodjelu činova i odličja. Tu ne vrijede načela “pozitivne diskrimancije” koja se silom nameću u civilnom sektoru. Slične stavove zastupa i vojni historičar Martin van Creveld. Vidi: (https://www.realcleardefense.com/2025/09/26/is_the_salvation_of_the_marine_corps_at_hand_1137228.html)
[10] Sergej Glazijev (1961.), ruski ekonomist i političar, član akademije znanosti i financijskog vijeća Ruske banke.
No Comment! Be the first one.