Krajem 2025. iz Vlade su se počele širiti poruke da je došlo vrijeme da se napravi reda u području bankarskih nameta koji se zovu naknade. Kada sam se pokušao informirati u banci o novostima, odmah mi je pao u uši podignuti i odlučni glas službenice. Osjećao sam se kao da sam ponovno u osnovnoj školi. Digitalizacija bankarskog poslovanja došla je bankarima kao naručena za ovakvu vrstu „striženja naroda“. Sve ide kao podmazano s manje djelatnika, a namet nije pojedinačno toliko velik da bi se potrošačko stado uskomešalo. U takvim prilikama državna televizija obično pozove predstavnika privatnih banaka da dade svoje mišljenje. Ovoga puta bio je to ženski lik. Inače, vlasnici stranih banaka ne vole ovakvu profanaciju svojeg poslovanja. Praksa je pokazala da je najbolje držati se podalje od kamera dok se u isto vrijeme klijentima nude novi „bankarski proizvodi“. Zanimljivo je da bankari nikako ne mogu naći muški ili ženski lik koji ne bi bio odbojan i ukočen. Težak je to posao, pa nije čudno da je atmosfera i ovoga puta bila ledena. Kada je trebala iznijeti mišljenje o prijedlozima da banke od početka 2026. godine trebaju maknuti neke naknade, gospođa bankarica ipak je morala pokazati emocije i samosažalno uzdahnuti: „Ah, opet sve preko naših leđa!“ Dodala je još da banke rade s velikim kapitalom, da je to odgovoran posao, pa onda moraju i dobro zaraditi.
Gospođa bankarica nije objasnila zašto su privatne banke preuzele na svoja leđa gotovo sav financijski promet u Hrvatskoj, teški je to križ. Je li ih netko na to natjerao ili je u pitanju interes? Objašnjenje je jednostavno, bankama za svakodnevno poslovanje ipak treba određena količina pravog novca. Tome služe depoziti pravnih i fizičkih osoba koje klijenti uglavnom drže na računu ili oročeno praktično bez kamata. Većina ljudi i dalje misli da su navedeni depoziti pokriće za emisiju kreditnog novca jer im ne ide u glavu da su krediti samo digitalni zapisi sa strane banke, ali se takav dug mora vratiti realnim novcem, ovoga puta s kamatama. Za ovu alkemiju potrebna je samo „pravna država“ koja će natjerati zajmoprimce na vraćanje duga. Vlasnicima banaka nije dovoljno što koriste navedene depozite, oni hoće još i posebno naplati vođenje takvog računa. Nadalje, svaku transakciju treba posebno naplatiti, čak i kada to taj posao umjesto banke na šalteru obavlja klijent o svom trošku preko interneta. Praktično, klijenti mijenjaju bankarske službenike o svom trošku, smanjuju troškove poslovanja banaka i još trebaju platiti naknade za svaku transakciju. Ovakva bankarska samovolja vrijeđa zdravu pamet prosječna čovjeka uzimajući u obzir da banke ostvaruju velike profite. Ti se profiti poslije izvlače iz zemlje i obično završe u egzotičnom svijetu špekulacija koje donose znatno viši profit od ulaganja u domaće gospodarstvo.
Ovdje se nameće niz pitanja:
Kako banke mogu imati viši profit od poduzeća koja proizvode nekakvu robu?
Njihov profit ne bi ni u kojem slučaju mogao biti viši od onog u proizvodnji roba i usluga.
Kada neka tvrtka propadne, onda država ne spašava njegovo poslovanje. Zašto isto načelo ne vrijedi i u slučaju privatnih bankara? Vlasnici banaka ne trpe da im se država mnogo miješa u posao, ali kada, zbog lošeg poslovanja i špekulacija, upadnu u probleme, onda je normalno da ih ista država spašava tako što jamči građanima povrat depozita do određene granice, a velike banke treba spašavati jer su prevelike da ih se pusti niz vodu. Takva je praksa nezamisliva kada je riječ o poduzetnicima u proizvodnji. Za jedne vrijede zakoni tržišta, a za druge ne. Treba jasno kazati da ovdje nije riječ o akademskoj raspravi, nego o odnosu snaga između Vlade i bankara. Rimljani bi kazali: Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu).
Vidjeli smo da bankari nastupaju udruženo kada je u pitanju profit. S druge strane, Vlada bi trebala zastupati zajedničke interese građana. Iz nepoznatog razloga tijekom stranog preuzimanja bankarskog sustava u Hrvatskoj, ostala je na životu Hrvatska poštanska banka. Ta je banka u državnom vlasništvu i Vlada može preko nje biti konkurencija privatnim bankama. Ali kada je riječ o bankarskim naknadama, ova se državna banka priključila privatnim bankama te se ne želi odreći prihoda od naknada. To samo pokazuje da mi nemamo nekakvu nacionalnu politiku kada je riječ o jedinoj banci u državnom vlasništvu. Kada bismo je imali, onda bi privatni bankarski apetiti bili umjereniji. Oni bi postali kooperativniji kad bi se Vlada usudila najaviti prebacivanje svojih računa na državnu banku. Postoje i druge mogućnosti. Tu je osnovni problem što Vlada ne može emitirati svoj novac i što je ona samo jedan od klijenata koji strpljivo čeka u dugom redu za kredite od privatnih banaka. Teško je očekivati u jednoj politički podijeljenoj zemlji nekakav konsenzus kada je u pitanju zajednički nacionalni interes prema privatnim bankama.
Tome treba dodati da je u trećem mandatu na čelu Vlade političar koji je likvidirao nacionalnu valutu i da guverner tzv. Hrvatske narodne banke, koji je asistirao u tom velikom poslu, treba postati podpredsjednik Europske središnje banke u Frankfurtu. Ovo zadnje treba shvatiti kao znak zahvalnosti za dobro odrađen posao u bankarskoj provinciji zvanoj Hrvatska i kao putokaz budućim kadrovima kojim putem treba ići kako bi zaslužili kraljevstvo zemaljsko. I nije slučajno da se sjedišta tog kraljevstva nalaze u visokim poslovnim tornjevima visoko iznad ulične vreve. S tog vidikovca izabrani mogu s vremena vrijeme pogledati naniže prema ljudskom mravinjaku. Mogu se samo nasmijati glupim mravima koji neumorno rade u interesu zajednice, a mogu naći i zadovoljstvo kada vide veliki broj mrava koji s čežnjom i zavišću podižu pogled naviše u želji da se i oni popnu u visinu. Možda bi bila bolja usporedba s pčelinjakom. Pčele neumorno proizvode, a dobar pčelar pažljivo pokupi veliki dio njihova rada.
Ukratko, banke su bile prinuđene maknuti neke, ali su jednostavno povećali druge namete. Tako se ništa nije promijenilo u njihovu zacrtanom profitu. Ostaje nejasno zašto je trebalo ministru financija da tijekom 2025. godine najavljuje znatne promjene u bankarskim nametima. Da je on šutio, ne bi na površinu isplivala ružna financijska stvarnost. Sada ministar financija ne stiže dati odgovor jer njegovu pažnju početkom 2026. godine više zaokuplja postavljanje na mjesto potpredsjednika Europske investicijske banke. A na njegovo mjesto dolazi viceguverner Hrvatske narodne banke koji je doktorirao na temi uvođenja eura i likvidaciji nacionalne valute u Republici Hrvatskoj – C’est la vie.
Jedan je srbijanski političar i intelektualac tijekom diskusije o uvođenju eura u Hrvatskoj prokomentirao beogradski sarkastično:
„Baš lepo od njih, odlučili su da se ubiju, pa neka im bude.“
No Comment! Be the first one.