Hrvatska je postala članica EU-a 1. srpnja 2013. godine. Razdoblje prije i poslije ulaska važan je za našu povijest po tome što su prepisivači i prevoditelji briselskih direktiva imali pune ruke posla. Tempo je bio grozničav, a svaki potpis i bezuvjetno prihvaćanje smatralo se kao veliki korak u svijetlu europsku budućnost. Političari su se međusobno utrkivali kako bi pokazali tko bolje govori engleski, bila su to epska vremena pristupanja euroatlantskim integracijama, hrvatska Ilijada.
Između ostalog, političari u Hrvata dobili su nalog za ukidanje JMBG-a. To je bio jedan od uvjeta za pristupanje EU-u. Pada u oči da u Saboru i medijima nije bilo valjanih objašnjenja zašto je potrebno ukinuti JMBG, tek toliko da je tu riječ o zaštiti osobnih podataka. Poslije više godina jedna saborska zastupnica anacionalne orijentacije usput je dala naslutiti o čemu je tu riječ. Ova je promjena bila veoma skup i nepotreban pothvat, ali to tada nikoga nije zanimalo kada se uzmu u obzir sve koristi koje nudi europska obitelj. Za mlađe čitatelje, u JMBG-u su bili prikazani sljedeći podatci: datum rođenja, regija rođenja, redni broj i spol.
Domaći su se prepisivači ozbiljno dali na posao i tako je 2008. godine prihvaćen još jedan briselski nalog u obliku Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prema zakonodavcu svrha zakona je:
„zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa,
rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.“
Prema ovom Zakonu sve navedene društvene skupine moraju imati
slobodan pristup svim profesionalnim usmjerenima?
Nadalje, u provedbi Zakona pučkom je pravobranitelju određeno da se konzultira i s udrugama koje se bave promicanjem ljudskih prava…
Budući da u Ustavu RH postoji samo biološka odredba o postojanju dva spola i da nema spomena o rodnom identitetu i spolnoj orijentaciji, političari su se pobrinuli da nam objasne što je to. Službeno objašnjenje glasi:
„Rodni identitet odnosi se na subjektivni doživljaj vlastite rodne pripadnosti neovisno o spolnim karakteristikama pojedinca/ke ili biološkom spolu. Ovo se odnosi primjerice na transrodne osobe. Izražavanje rodne pripadnosti jest način na koji osoba pokazuje svoju rodnu pripadnost, npr. tako što se ponaša na „tipično“ muški ili ženski način.“
Spolna orijentacija:
„Ova se osnova odnosi na homoseksualne, biseksualne ili heteroseksualne osobe. Vozač kamiona, homoseksualac, suočen je s homofobnim govorom mržnje zaposlenika u skladištu gdje je došao istovariti kamion. Organizacija mladih odbije molbu za posao mladiću koji otvoreno izjavi da je homoseksualac jer se boje da bi mogao „negativno utjecati“ na njihove mlade članove.“[1]
Navedeni je primjer sam po sebi najviša demagogija. Kome smeta vozač kamiona koji je homoseksualac? Vozač može nastaviti živjeti svoj život dok ga ne počne nametati drugima koji smatraju da je život i replikacija života najviša vrijednost. Problem nastaje kada se homoseksualac nađe u ulozi odgojitelja i nastavnika. Problem je kada HTV počne nekritički u dokumentarcima prikazivati, kao uzore, zabavljače koji su bili deklarirani homoseksualci i ovisnici o opijatima, ljudske ruševine. Na kraju, problem za društvo je kada se takvim ljudima manipulira da javno organiziraju povorke po velikim gradovima bez obzira na to što o tome misli većina građana. Organizirane povorke na javnim mjestima uvijek su bile snažna poruka onima koji misle drukčije – onaj tko vlada ulicom, vlada gradom.
Poseban su problem homoseksualci u oružanim snagama, u tajnim službama i na posebno odgovornim dužnostima. Ljudi koje je moguće više-manje uspješno ucjenjivati, veliki su rizik i nikakvi zakoni nametnuti iz bijelog svijeta ne mogu ignorirati moguće štete.
Hrvatski sabor prihvatio je Istambulsku konvenciju poslije ulaska u EU.[2] Trebalo je malo više vremena da političari u Hrvata shvate da je ova konvencija politička neminovnost i da je prihvaćanje rodne ideologije još jedan korak prema punoj integraciji u EU. Ovoga je puta ta ideologija bila zakamuflirana u problematiku sprječavanja nasilja nad ženama. I ovdje propagandna ambalaža na prvi pogled izgleda prihvatljivo, ali su muško-ženski odnosi mnogo složeniji. Fizičko je nasilje nad ženama realnost i ima ga mnogo više nego što je poznato javnosti. Za razliku od muškaraca, žene obično ne pribjegavaju fizičkoj sili prema drugima i sebi. One, u borbi za autoritet i nametanje svoje volje, koriste verbalne psihološke metode koje su u očima muškaraca često neizdrživo provokativne. Suvremeni manipulatori na ovu složenu problematiku gledaju jednostrano. Moglo bi se reći da je marksističku borbu klasa danas zamijenila borba spolova.
Kako bi se uspješno provodile navedene direktive iz Bruxellesa, Vlada je osnovala Agenciju za zaštitu osobnih podataka (AZOP). Ova je agencija tako ozbiljno shvatila svoj posao da je postalo upitno/zabranjeno izvjesiti na oglasnoj ploči podatke o stanarima višestambenih zgrada kada je riječ o potrošačima vode i rasporedu za čišćenje snijega!
Zanimljivo je da je Agencija označena kao nezavisna od Vlade i odgovorna samo Saboru. Isti je obrazac primijenjen na određivanje položaja HNB-a. U pristupnom ugovoru za ulazak u EU središnja je banka u kratkom tekstu opisana jedanaest puta kao nezavisna od Vlade. Zašto bi se vlada miješala u politiku HNB-a, kada postoji Središnja banka u Frankfurtu koja zna bolje što je u nacionalnom interesu. HNB je postao najdublja hladovina za sve koji su dali veliki doprinos njezinoj nezavisnosti i na taj način uradili mnogo da država bude što manje nezavisna. U tako lijepu hladovinu sklonio se i bivši ministar financija. Čovjek je doktorirao na temu uvođenja eura i na taj način zaslužio radno mjesto koje nudi duboku hladovinu. Kruži priča da je ta hladovina ugodnija od one koju pružaju stare katedrale u ljetnim danima. Institucija pučkog pravobranitelja također je zamišljena kao neovisna od Vlade, pa tu je onda i HRT…
***
Način na koji su nametnute navedene zakonske odredbe govori dovoljno o organizatorima i njihovim ciljevima kako svjetonazorski oblikovati političku tvorevinu koja se zove EU. Budući da pravi organizatori/veliki kapitalisti vladaju iz pozadine, mi možemo samo neizravno zaključivati o tome što su njihovi ciljevi. Kako bismo to saznali, dovoljno je samo pratiti bezlične političke likove u Bruxellesu. Ovi podizvođači političkih radova nepogrešivo tumače volju svojih gospodara i poslije ne možemo pogriješiti u zaključcima.
Kada su se početkom XXI. stoljeća kapitalistički kockari previše zaigrali, koristili su tehniku da rizične (toksične) vrijednosnice plasiraju na burzu zajedno s kvalitetnim (zdravim) i tako su obmanuli kupce. Tehnički gledano, navedena tri zakona puštena su u politički opticaj na isti način. Među uobičajene i logične odredbe tiho su uvrštene rodna ideologija i zaštita multietničkog društva.
Nužno se nameću pitanja:
Kakav je to interes da se jedna nadnacionalna tvorevina sustavno bavi zabranom objavljivanja osobnih podataka kao što su JMBG i imena i prezimena?
Kakav je politički interes u nametanju homoseksualizma u sredinama gdje domicilni narodi ubrzano izumiru ili se protive takvom svjetonazoru?
Što je zajednički nazivnik svim političkim nalozima iz Bruxellesa?
Cilj je vladara nad EU-om stvoriti narodno-rasnu mješavinu tako da se na nacionalnoj osnovi ne može više nikada stvoriti politički centar moći koji bi bio ozbiljna opozicija. Taj je cilj u zapadnoj Europi skoro dovršen, ali to nije dovoljno. Potrebno je pomrsiti u glavama pojedinaca sve vrijednosne koordinate kako bi kaos bio potpun. Tako je došlo do toga da se pojmovi zdravog i bolesnog, prirodnog i neprirodnog okreću naglavačke. Sada je bolest postala orijentacija, a oni koji bolest nazivaju pravim imenom proglašeni su bolesnicima, homofobi.[3] Gledano s biološko-znanstvene strane, riječ je o protuprirodnoj seksualnoj orijentaciji i tako je treba nazvati. Ovdje nije riječ o starim vjerskim nazorima, stereotipima i običajima, riječ je o negaciji osnovnog nagona za produženjem života. Društva u kojima prevlada ovaj protuprirodni trend osuđena su na nestanak, nešto slično kao kolektivna želja za samoubojstvom. Činjenica je da je ova nastranost prisutna u ljudskim društvima kroz povijest, ali nikada prije nije nikome palo na pamet da ovakvo ponašanje agresivno nameće kao normalno od vrtića pa nadalje.
Kada je riječ o čovjeku i ostatku životinjskog svijeta, biološka evolucija izabrala je da se u produženje vrste uključe dva spola i tako to funkcionira milijunima godina. Ovakvo rješenje ima svoju logiku i njezine prednosti nije potrebno posebno objašnjavati. Stoga je privlačnost između različitih spolova oduvijek zaokupljala maštu naroda i umjetnika jer se kroz nju slavio život. Nasuprot tomu, istospolna seksualna privlačnost nikada nije bila inspirativna. Nagon za produženjem vrste u biti je svih živih bića i njegova negacija znači put u ništavilo. Među mnogim misliocima to je shvatio i Schopenhauer. On govori o metafizici spolne ljubavi jer kroz fenomen muško-ženske privlačnosti progovara iz dubine prirode sveprisutna i slijepa volja za životom.
Poslije Drugog svjetskog rata pojavili su se ljudi kojima biološka evolucijska rješenja nisu važna tvrdeći da je spol stvar izbora i da je to samo različitost koju treba afirmirati. Nova ideologija o mnoštvu seksualnih orijentacija ima i svoje tragikomične primjere. U Srbiji je nedavno osuđen muškarac koji je u svojoj seksualnoj orijentaciji bio okrenut prema životinjama. Osuđen je na zatvorsku kaznu zbog nanošenja boli životinjama, ali njegova je orijentacija ostala samo orijentacija. Ovdje neosjetno prelazimo na područje obrane prava životinja pa se dogodi da čitamo u novinama kako je pas koji je napao na javnom mjestu čovjeka odveden na promatranje. Kada je riječ o promatranju, trebalo bi dati na promatranje ljude koji nude slična rješenja.
Cilj je navedenih zakona jasan. Ovdje je riječ o bezobzirnom nametanju političke volje. Ali politička se volja može nametati i nečinjenjem i prešućivanjem. Svi bi se trebali zapitati zašto nema sveobuhvatne kampanje protiv narkomanije? Zašto nema smrtne kazne za veće trgovce drogom i dugogodišnje zatvorske kazne s pojačanim radom kako bi bavljenje takvom trgovinom postalo neisplativo ili krajnje destimulativno. Kako to da upotreba lakih droga nije problem i da se više-manje prikriveno prihvaća kao nešto uobičajeno? Kako to da nikome ne smeta rasprostranjena i masovna upotreba droge na mjestima okupljanja mladih krajem tjedna ili u sezoni tijekom godine. Ova okupljanja podsjećaju na velike orgije uz pomoć droge, alkohola i seksa i nikome to ne smeta, ali je neobično važno pod kojim kutom je netko podignuo ruku na koncertu od pola milijuna ljudi gdje nema drogiranja i gdje policija nema mnogo posla.
Može postojati samo jedan odgovor na navedena pitanja: Našim vladarima odgovara destrukcija europskih naroda, a opijati daju znatan doprinos u tom smjeru. Mladi ljudi koji su postali ovisnici postaju društveni paraziti i delikventi koji ne mogu raditi ništa korisno, a njima se može neograničeno manipulirati.
***
Većina navedenih zakona stvara se i provodi u tišini. Postoje moćne financijske poluge za nametanje, a mi vidimo samo finalizaciju kada se iz mirne jezerske vode pojavi čudno stvorenje.
Mi obični promatrači možemo, s vremena na vrijeme, vidjeti kako se političari javno zalažu za provedbu rodne ideologije. Dogodi se da ambasador velike države odlučno intervenira u korist održavanja homoseksualne povorke u velikom gradu iako je očito da to velika većina ne prihvaća i da bi moglo biti nereda. Kao da je riječ o velikom političkom problemu pokraj svih ostalih na brdovitom Balkanu. Uhodana je diplomatska praksa da se dvije države unaprijed dogovore oko pojedinosti vezano za prihvaćanje novih ambasadora. Događa se da strani ambasador dolazi u zemlju domaćina u muškom društvu i da pritom potpuno ignorira mišljenje javnosti i nitko se ne usudi negodovati.
Zanimljivo je da zakonske inicijative i mediji potpuno ignoriraju problematiku žrtava homoseksualaca. Vlasnici medija osuđuju pedofiliju, ali nigdje se ne može naći koliki je omjer između homoseksualnih i heteroseksualnih dječjih žrtava? U antičkoj grčkoj homoseksualce su nazivali pederastima da bi taj termin danas bio zamijenjen s mnogo ugodnijim anglizmom, gay (veseo, radostan)[4]
Svi koji su radili ili boravili u kaznenim ustanovama, znaju koliko tamo ima homoseksualnog nasilja. Svi se zgražaju nad klasičnim silovanjem, ali što je s homoseksualnim silovateljima? Zar je u ovom slučaju pravda zadovoljena s mjesec dana samice? Kako to da „seksualno uznemiravanje“ u kaznenim ustanovama ne zanima vlasnike medija i kreatore javnog mnijenja? Kolike su štete nanesene nesretnoj djeci iz Afrike koju kupuju homoseksualni parovi. U ovom slučaju vlada potpuni muk. Pravobranitelji djece, političari i mediji tu ne vide povredu dječjih prava jer su onemogućena da se razvijaju u biološki odgovarajućoj sredini.
Slučaj zarazne bolesti SIDA jedinstven je primjer kako se može manipulirati činjenicama na način da se pomogne oboljelima, a da se pri tom ne govori o uzrocima bolesti. SIDA je došla iz Afrike, a najveći prijenosnici bili su homoseksualci, narkomani i osobe koje nekontrolirano mijenjaju partnere. Filmska industrijska iluzija tu je odradila veliki posao kako bi se javnost „senzibilizirala“ za posljedice, a da se pri tom ne govori o meritumu. U skladu sa zamagljivanjem napušten je prvi naziv za bolest (GRID) i umjesto njega usvojen je neutralan naziv HIV/AIDS tako da rizične skupine mogu i dalje nastaviti sa svojim ponašanjem.[5]
Štete nastale početkom dvadesetih manipuliranjem „toksičnim vrijednosnicama“ na burzi su sanirane, sve je to narod platio putem inflacije, kamata i različitih poreza, ali su društvene štete nastale nametanjem toksičnih zakona mnogo veće ili ih nije moguće nikako pokriti.
Na kraju treba priznati vladarima EU-a da su uspjeli u jednom dijelu društva stvoriti idealnu zaštitu osobnih podataka. Kada je riječ o vrhovnoj vlasti i vlasnicima banaka, medija i velikih korporacija, nije potrebna nikakva zakonska regulativa. Tu političari znaju instinktivno što se smije, a što ne smije, tu autocenzura funkcionira besprijekorno. Uostalom, ako se nađe netko neotesan tko ne razumije pravila igre, brzo će shvatiti da nije uputno nekoga danas ljutiti, a sutra od njega tražiti kredit. Narod bi rekao: „Koga je moliti, nije ga ljutiti.“ Svi znaju da nije pametno javno tražiti osobne podatke vlasnika banaka, medija, financijskih špekulanata, velikih korporacija. Nije pametno ni javno praviti viceve na njihov račun ili otkrivati afere.
Vladajuća kapitalistička elita sustavno radi na izgradnji multi-kulti društva, ali nemaju namjeru primijeniti ista načela u svojim redovima. Bankarska dinastija Rothschild traje od Napoleonovih ratova. Što bi ostalo od njihove moći da se počnu obiteljski miješati s drugim narodima?
Postavlja se logično pitanje: kako se osiguravaju velika sredstva za dugogodišnju kampanju promocije homoseksualizma i multi-kulti društva? Treba znati da su u europskoj obitelji naroda privatne banke jedine institucije koje mogu stavljati u opticaj novac. Riječ je o kreditnom novcu koji dužnici vraćaju s kamatama. Tako je stvorena situacija da su svi u redu za čekanje kredita, od vlada pa do fizičkih osoba. Ako to imamo pred očima, onda je financiranje navedenih projekata veoma lako objasniti. Budući da bankari zgrću, bez društveno korisnog rada, profite koji su nezamislivi u gospodarstvu, nije im teško dio takve dobiti usmjeriti u razne civilne udruge kojima je određena uloga „glasa javnosti“. Zato je svaki korak ovih „narodnih tribuna“ popraćen kamerama privatnih i državnih medija. Ove su udruge potpuno ovisne o financijskoj infuziji i one su „navek žedne“ primiti novu dozu koja ih čini tako sretnima. Oni se samo mogu nasmijati nekim pesimističnim filozofima jer je ovo za njih najljepši od svih mogućih svjetova.
S druge strane, političari također stoje u redu pred bankarskim šalterima kako bi primili svoju dozu kreditno-kamatne sreće. Njima je još lakše manipulirati ako se uzme u obzir kratkoća mandata i nestrpljiva opozicija koja im puše za vratom. Tako su i vlade uključene u aktivno financiranje velikih projekata razvodnjavanja i rasturanja europskih naroda.
Sada polako izranja ingeniozna financijska konstrukcija. Privatne banke koje bez rada „zarade“ mnogo, nisu voljne pokrivati cijeli trošak kampanje, nego je to potrebno samofinancirati odozdo kroz kamate i poreze. Fizičari uporno tvrde da je nemoguće napraviti stroj koji sam sebe pokreće, ali, gledano sa stajališta velikih kapitalista, navedeno neodoljivo podsjeća na financijsko-politički perpetuum mobile. Gledano odozdo, slika je posve drukčija. Ona prikazuje narode koji financiraju vlastitu disoluciju.
[1] Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji međunarodni je ugovor sastavljen pod okriljem Vijeća Europe koji je potpisan 11. svibnja 2011. u Istambulu. Ratifikacija u Hrvatskom saboru 13. srpnja 2018.
[2] https://istinaoistanbulskoj.info/rodna-ideologija-u-svijetu
[3] fobija (od grč. sufiksa -φοβıα: strah od, prema φοβέω: plašiti, tjerati), snažan, iracionalan strah od nekih objekata, bića ili situacija koje se općenito ne drže opasnima.
[4] pederastija (grč. παιδεραστία, od παῖς, genitiv παιδός: dijete, dječak + ἐραστής: ljubitelj, ljubavnik), erotski odnos između muškarca i dječaka ili mladića pubertetske ili adolescentske dobi.
[5] Gay-related immunodeficiency (GRID) – imunodeficijencija povezana s homoseksualcima
Human immunodeficiency virus (HIV) – virus humane imunodeficijencije
Acquired Immune Deficiency Syndrome (AIDS) – sindrom stečene imunodeficijencije
No Comment! Be the first one.