DISGENIČNI TRENDOVI U XX. STOLJEĆU – EUROPSKI NARODI

Osnivač eugenike Galton je polagao velike nade u budućnost eugeničkog društvenog projekta, ali poslije Drugog svjetskog rata kod europskih naroda pobijedila je egalitaristička politička ideologija. A eugenički projekt je imao sva obilježja ostvarive i na znanosti utemeljene sekularne religije, koja bi pojedincu mogla ponuditi viši smisao postojanja.

Autor: Miroslav Goluža

                                                                                                                 James D. Watson¹ (Watson, 1989.)

UVOD

Europski narodi u XIX. i XX. stoljeću su zahvaljujući primjeni znanstvenih dostignuća poremetili prirodnu selekciju u ljudskom društvu na dva načina – u miru i u ratu. U miru je postalo moguće da više novorođenih preživi, doživi fertilnu dob i prenese svoje loše gene na buduće naraštaje. Gledano sa stajališta pojedinca ovo je bio veliki uspjeh, ali za buduće (pojedince) naraštaje često velika nesreća. Budući da se prirodna pravila igre ne mogu na dulju stazu zaobići, pojavila se potreba da se društvo zaštiti i spriječi negativnu prokreaciju. Za razliku od ostatka životinjskog svijeta, čovjek je sposoban intervenirati u biološke tokove. Te intervencije mogu biti u korist zajednice, ali i na njezinu štetu. Stoga eugeniku možemo definirati kao društveni projekt utemeljen na znanstvenim saznanjima koji nastoji nadomjestiti nedostatak prirodne s umjetnom selekcijom. Još kraće, eugeniku možemo opisati i kao primijenjenu genetiku. (Glad, 2008.) Činjenica je da se Darwin² morao zaustaviti u svom objašnjavanju evolucije kada je došao do homo sapiensa, bio je svjestan da njegovi suvremenici neće imati dovoljno snage suočiti se činjenicom da je čovjek, gledano biološki, samo dio životinjskog svijeta i da priroda u njegovom slučaju nije stvorila neka nova pravila. Nietzsche bi rekao da je čovjek samo najmoćnija životinja³. Tamo gdje se Darwin zaustavio, Galton⁴ je nastavio i pokušao popuniti dio praznine kada je riječ o ljudskom društvu. U tu svrhu on je stvorio novu znanstvenu disciplinu pod nazivom eugenika⁵. 

Eugenički pokret je u prvoj polovini XX. stoljeća imao mnoštvo pristaša koji su s entuzijazmom prihvatili ideju da je bolje spriječiti nego liječiti probleme u društvu koji su nastali nasljeđivanjem. Istovremeno pokret se suočio s velikim otporom iz različitih dijelova društva. Završetak II. svjetskog rata nije bio samo vojni i politički preokret u Europi, nego je sa sobom donio i bitnu promjenu snaga na svjetonazorskoj i političkoj pozornici na štetu eugeničkog pokreta.

Ključne riječi: eugenika, disgenika, degeneracija, genetsko naslijeđe, egalitarizam, rasa.

RATOVI I REVOLUCIJE

Ratovi između europskih naroda u prvoj polovini XX. stoljeća su temeljito opisani kada je riječ o ljudskim gubicima. Ljudske žrtve je moguće približno kvantificirati⁶, a pobjednici nisu stvar prijepora. Kada je riječ o negativnim eugeničkim trendovima koji su posljedica tih ratova, o njima se vrlo malo govori. Razlozi za to su dvojaki: eugenika kao znanstvena disciplina je poslije II. svjetskog rata potisnuta ili potpuno protjerana kao predmet proučavanja i praktične primjene, i drugo, eugenički trendovi nisu tako kratkoročno uočljivi kao izravni i neizravni demografski gubici. Zanimljivo da je Charles Darwin još u XIX. stoljeću uočio disgenični karakter rata. “U svakoj zemlji koja ima veliku stajaću vojsku u nju su uključeni najbolji mladi ljudi. Oni su tako najviše izloženi prijevremenoj smrti u slučaju rata, poročnom životu i onemogućeni da zasnuju obitelj u najboljoj dobi. S druge strane fizički manje sposobni muškarci ostaju kod kuće i imaju više mogućnosti zasnovati obitelj i imati potomke” (Darwin, 1981.).

Ono što pada u oči pažljivom promatraču je činjenica da su pobjednički zapadno europski narodi, Francuzi i Britanci kao pobjednici, a Nijemci kao gubitnici sišli s političke pozornice kao velike sile odmah poslije 1945., oni jednostavno više nisu imali ljudi koji bi sebi postavljali visoke i dugoročne ciljeve⁷. Možda je jedan od glavnih aktera u I. i II. svjetskom ratu, Winston Churchill⁸, nehotično dao djelomičan odgovor na navedenu promjenu kada je uočio da su suvremene masovne vojske postale pogubne za cijele narode:

“Rat, koji je bio okrutan i veličanstven, sada je postao okrutan i prljav. Za sve su to krive demokracija i nauka. Od onog časa kada je ovim nametljivcima i smutljivcima bilo dopušteno sudjelovati u borbi, sudbina rata je bila zapečaćena. Umjesto malog broja dobro obučenih profesionalaca koji su se borili za svoje nacionalne interese sa starim oružjima sa svom složenošću arhaičnih kretnji, mi sada imamo cjelokupne narode, uključujući čak žene i djecu suprotstavljene jedni drugima u brutalnom istrebljenju, da bi poslije svega skupina glupih činovnika preostala da sravni rezultate pokolja. Od onog trenutka kada je demokracija dopuštena, ili bolje rečeno otkada se nametnula na bojnom polju, rat je izgubio džentlmenska obilježja” (Churchill, 1930.)

U prvoj polovini XX. stoljeća disgenični karakter rata postao je izraženiji nego ikada u povijesti ratovanja. Tome je doprinijelo masovno korištenje strojničkog pješačkog naoružanja kao i povećanje vatrene moći topništva i uvođenje zrakoplovstva kao nove grane oružanih snaga. U prošlosti u bliskoj borbi hladnim oružjem preživljavao je uglavnom vojnik koji je bio fizički i psihički čvršći. Tijekom XX. stoljeća borbena djelovanja su se uvelike depersonalizirala i postalo je moguće da jedan osrednji vojnik uništi na daljinu osobno superiornije protivnike s kojima vjerojatno ne bi izašao na kraj u bliskoj borbi hladnim oružjem. Tu je očito bila na djelu disgenična selekcija.

Poginuli britanski vojnici u bici na Sommi⁹ nisu više mogli prenijeti svoje gene na buduće generacije. Budući da su najbolje genetske zalihe svakog naroda ograničene, masovni gubici najkvalitetnijeg ljudstva su snažan disgeničnii udar za društva pobjednika i poraženog. Gledano s eugeničke točke gledišta u ratovima između europskih naroda u prvoj polovini XX. stoljeća pravi pobjednik bio je kralj Pir¹⁰. Sport je, kao miroljubivo nadmetanje između naroda, također značajan pokazatelj genetskog osiromašenja ili degeneracije europskih naroda – sportske reprezentacije pojedinih naroda više ne mogu sastaviti najbolju momčad bez posudbe sa strane. U pojedinim atletskim disciplinama Europljani su izrazito inferiorni u odnosu na afričke takmičare. (Entine, 2001.) Do završetka II. svjetskog rata Nijemci su bili u vrhu tehnoloških postignuća kao što su konstrukcija prve rakete koja je bila sposobna izaći iz atmosfere u svemirski prostor i operativno upotrijebljen mlazni i raketni motor na borbenim avionima¹¹.

Borba boljševika za vlast u Rusiji sigurno je imala disgenične posljedice za europske narode te velike države. Veliki dio građanstva i zemljovlasnika bio je označen kao neprijateljski. To znači da je bio fizički likvidiran ili je morao provesti veći dio života u radnim logorima i njihova prokreacija je bila ograničena. Nemilosrdno obračunavanje s neprijateljima komunista imalo je svoju reprizu na prostoru Jugoslavije poslije 1945. Likvidacije i iseljavanje desetina tisuća mladih ljudi u fertilnoj dobi u kratkom periodu nisu samo demografski nego i snažan disgenični udarac za male narode kao što su Hrvati. Povijesna je ironija da su se slični negativni trendovi¹² nastavili u Hrvatskoj poslije ulaska zemlje u EU, ovoga puta u mirnodopskim uvjetima.

Područje umjetnosti je također siguran pokazatelj dekadencije i nekreativnosti. Nikada u povijesti umjetnosti europskih naroda nije postojalo nešto slično suvremenom slikarstvu i kiparstvu¹³. (Wolfe,1975.) Slični trendovi su prisutni i u arhitekturi, internacionalni stil. (Volfe, 2009.) Dekadenciju europskih naroda je u XX. stoljeću snažno naglasio i Oswald Spengler. (Spengler,1988.) Postavlja se filozofsko pitanje da li dekadentno društvo može ikako proizvesti pravu umjetnost? Umjetnost nije slučajna pojava i nešto lijepo samo po sebi, nešto što lebdi kao ideal iznad naroda. Ona je najprofinjeniji izraz najdubljih životnih trendova i ako su ti trendovi duboko u silaznoj putanji teško je očekivati nešto veliko i za pamćenje.

ODNOS PREMA EUGENICI POSLIJE II. SVJETSKOG RATA

Poslije II. svjetskog rata na Zapadu počinje prevladavati pogled na svijet kojem ne odgovaraju znanstvena postignuća Darwina, Mendela i Watsona kada se radi o ljudskom društvu. Eugenika se našla na udaru zajedno s teorijom o postojanju različitih izvornih ljudskih rasa. Činjenica je da su nacional socijalisti u Njemačkoj pokušali urediti društvo u kojem je jedna od najvećih vrijednosti bila rasa, a rasna teorija i eugenika se temelje na genetskom naslijeđu. To je i glavni razlog zašto se eugenika našla na udaru u paketu s rasnom teorijom. Jednostavno, prihvaćanje genetskog naslijeđa kao osnovne odrednice u ljudskom društvu je nespojivo s političkom koncepcijom egalitarista. Važno je napomenuti da se ovdje radi o dva različita društvena projekta bez obzira na zajedničko polazište. Nijemci su prvi organizirano na razini države, istovremeno s rasnim zakonodavstvom, počeli provoditi načela negativne eugenike kroz program prinudne sterilizacije, a pozitivnu eugeniku preko zdravstvene kontrole budućih supružnika¹⁴. Ti zakoni su bili obvezujući samo za pripadnike njemačkog naroda. Treba pojasniti da je njemački sinonim za eugeniku Rassenhygiene u primjeni od početka XX. stoljeća. Isto tako, riječ rasa bila je do II. svjetskog rata u daleko široj upotrebi, nego što je to danas kada se ona koristi afirmativno samo za životinje, na primjer za pse i konje, a u negativnom značenju kada je riječ o ljudima (rasizam). Njemački izraz bi se slobodno mogao prevesti i kao narodna (skupna) higijena, nasuprot individualne¹⁵. Prema Gladu od 1960-tih uslijedio je moćan intelektualni i politički pritisak na eugenički pokret. Isti čak tvrdi da je na eugeniku izvršen ideološki coup d’etat koji je zahvatio akademske krugove, medije i koji se proširio na cijelo društvo, a politička ideologija počela je diktirati odgovore na znanstvena pitanja. (Glad, 2011.) Protivnici počinju poistovjećivati eugenički projekt s genocidom. Na primjer Montagu¹⁶ je naslovio svoje opsežno djelo kao „Rasa, čovjekov najopasniji mit – Zabluda o rasi“. On tvrdi „genetičarima treba biti jasno da njihova otkrića idu krivom smjeru kada se pokušavaju primijeniti na narode i skupine“. (Montagu,1997.) Edwin Black¹⁷ u naslovu svoje knjige definira eugeniku kao rat protiv slabih čije je cilj stvaranje rase gospodara. Prema njemu „na kraju je njemačko eugeničko ludilo dovelo do holokausta, uništenja Cigana, razbijanja Poljske i do desetkovanja stanovništva Europe“. (Black.: 34) Na sličan način razmišlja i Kevles¹⁸ kada povezuje njemački Zakon o sterilizaciji sa sabirnim logorima i masovnim ubijanjem. (Kevles,1985.:119.)

Ovakve tvrdnje više podsjećaju na politički manifest nego na argumentima utemeljen stav. Ako prihvatimo tvrdnju da genetski zakoni ne vrijede kod ljudskih skupina, onda ulazimo u zonu politički poželjnog vjerovanja. Eugenika ne može biti rat protiv slabih i nepoželjnih, nego nastojanje da se spriječi njihova prokreacija, a to su bitno različite stvari. Ni jedan normalan roditelj ne želi potomstvo s psihofizičkim nedostacima, oni priželjkuju da njihovi potomci budu fizički i intelektualno i iznad prosjeka. Iz toga proizlazi i da društvenoj skupini mora biti u interesu isto načelo. Nije jasno kako to može biti usmjereno na uništenje pojedinih naroda, ako je nešto korisno pripadnicima europskih naroda onda bi isto trebalo vrijediti i za pripadnike drugih rasa. Program sterilizacije¹⁹ koji je provođen prije i poslije II. svjetskog rata u pojedinim ustanovama u većini saveznih država SAD-a nije bio selektivan u odnosu na rasnu pripadnost, ali stoji činjenica da je ne bjelačka populacija dominirala u zatvorima i sanatorijima.

Zanimljivo je držanje židovskih intelektualaca kada je riječ o eugenici. Na Zapadu oni dominiraju u tom intelektualnom protupokretu, ali u Izraelu njihovi sunarodnjaci posvećuju eugenici maksimalnu pažnju od osnutka države 1948. (John Glad, 2011.)

Postalo je uobičajeno da se eugeničarima pripisuje program eutanazije koji je počela provoditi Hitlerova vlada na početku rata kao i sterilizacija nekoliko stotina osoba koje su rođene od roditelja koji su bili pripadnici francuskih okupacionih vojnika porijeklom iz Afrike i Njemica poslije prvog svjetskog rata. Autori ovakvih tvrdnji ne objašnjavaju kakve veze imaju navedene mjere s eugenikom?²⁰

Da bi se objasnio ovaj svjetonazorski preokret, potrebno je znati njegovu pozadinu. U ovom slučaju se radi o središnjem starom i novom mitu o jednakosti ljudi. Pogodne političke i društvene prilike za pobjedu egalitarista su nastale poslije II. svjetskog rata. S jedne strane to je bilo osvajanje vlasti boljševika u Rusiji i pobjeda SSSR-a u ratu na istoku, a s druge strane poraz Njemačke na zapadu. Da bi ovaj politički mit postao operativan, bilo je potrebno osporiti načela darvinizma i genetike. Tako se mogu razumjeti motivi navedene tvrdnje Montagua, da se genetska načela ne mogu odnositi na ljudske skupine, što je u izravnoj suprotnosti sa suvremenim shvaćanjem evolucije kao procesa koji se događa isključivo na toj razini²¹. (Dawkins, 2016.) Marksistička varijanta toga mita našla je svoju realizaciju u SSSR-u i Kini, a kod zapadnoeuropskih naroda taj politički mit je prevladao poslije II. svjetskog rata, uz redukciju jednopartijske diktature i kolektivnog vlasništva. Pada u oči da europskim egalitaristima, za razliku od marksista, ne smetaju enormne nejednakosti u privatnom vlasništvu. Ideja o jednakosti je je neodrživa iz dva razloga: prvo tvrdnja da su ljudi po karakteru i kreativnosti jednaki je očigledna besmislica, nadalje ona je u proturječju sa znanstvenim saznanjima molekularne biologije. A molekularna biologija nam govori da ne postoje dva jednaka čovjeka unutar jednog naroda. Svugdje je na djelu diverzifikacija ili neplanirani genetski rulet, to su temelji na kojima počiva Darwinova teorija. Sada se nužno postavlja pitanje kako je moguće u stoljeću svekolikog znanstvenog napretka, dovoditi u pitanje znanstvena postignuća genetike?²² Da li pred sobom imamo novovjekovnu verziju natprirodnih pojava ili čuda, s pravom se pita Richard Dawkins?²³ (Dawkins, 2015.) Suvremena čuda su još čudnovatija nego ona u Antici i Srednjem vijeku, utoliko što se prije od ljudi tražilo da vjeruju u nešto što ne vidješe i što je bilo misterija, a sada se od njih traži da ne vjeruje u nešto što vide i što više nije misterija. Odgovor na ova pitanja ne treba tražiti u području racionalnog nego iracionalnog. Ako sebi postavimo kao politički cilj tezu o univerzalnoj jednakosti i borbi protiv privilegiranih, onda nema takve znanstvene postavke, ako se nađe na putu, koja se ne bi mogla negirati ili zaobići. Ako prihvatimo tezu da su genetsko naslijeđe i rasa glavni društveni problem, kako onda objasniti u povijesti neviđenu erupciju nasilja koja je pratila realizaciju egalitarističkih pokušaja u XX. stoljeću u SSSR-u, Europi, Kini i Kambodži? Ako su ti pokreti bili internacionalni i protivnici eugeničkih načela, zašto su bili popraćeni s toliko nasilja? Izgleda da je Nietzsche bio u pravu kada je borbu za jednakost označio samo kao prvu stepenicu u borbi za moć ili prevlast. Sva povijesna iskustva od prvih kršćana pa do marksističke prakse u XX. stoljeću pokazuju da je Nietzscheova ocjena bila ispravna. (Nietzsche.: 120, 184-186)

Živuća znanstvena legenda J. D. Watson se našao na putu egalitarista jer se usudio tvrditi da je inteligencija nasljedna i da sam pripada eugeničarima. Znanstvena moralna eutanazija nad njim je provedena, pored ostalog tako da je bio prisiljen napustiti dužnost čelnog čovjeka Zavoda za molekularnu biologiju u Cold Spring Harboru, a 2019. su mu oduzete počasne titule. Razlog za ovakav napad na Watsona bio je u tome što je ustrajao u svojim gledištima o nasljednosti inteligencije i o rasi. (Watson, British Encyclopaedia) Sličnu sudbinu doživio je i engleski psiholog Richard Fynn. Očito je da je eugenika poslije II. svjetskog rata u SAD-u i u Europi poražena na svjetonazorskoj pozornici gdje su potpuno prevladala shvaćanja da genetsko naslijeđe nije dominantna odrednica ljudskih skupina. Preciznije, genetsko naslijeđe se prihvaća do razine fenotipa, a kada je riječ o karakternim osobinama i inteligenciji, ono tu nekim čudom prestaje važiti?

MEDIJSKI KIŠOBRAN

Već je postalo uobičajeno da pojedini autori koriste obredne riječi kao što su fašizam, rasizam i eugenika kada žele osuditi neko zlo i pokazati svoju indignaciju i svjetonazorsku korektnost. Isti se čude kako su mogli biti pristaše eugenike ličnosti koje su po nečemu zadužili društvo. Na primjer Nikoli Tesli se odaje priznanje kao znanstveniku, ali mu se predbacuje prihvaćanje eugenike što je „mračna strana genija“ uz olakšavajuću tvrdnju da on nije znao za sve zločine koji su počinjeni u njezino ime u Kaliforniji i Njemačkoj. (Novak, 2012.), (Ferreira, 2014.) Pojedini autori nastoje biranim riječima obraniti ličnosti kao što su Andrija Štampar i Ivo Pilar od pomisli da su zastranili u eugeniku. Tako na Svjetski dan urođenih mana na portalima se može pročitati objava gdje se izražava zgražanje nad činjenicom da je Svjetska zdravstvena organizacija uvrstila Downov sindrom u skupinu teških urođenih mana. U tekstu se apelira da treba spriječiti diskriminaciju i pobačaj i da treba slaviti, a ne eliminirati razlike? (Đuka, 2022.)

Poznata je stvar da vrlo mali broj ljudi sustavno čita i kritički prosuđuje određenu problematiku. Isti je slučaj i s djelima autora protu eugeničkog pokreta. Oni ne bi imali toliko uspjeha bez masivne novčane potpore iz drugih centara moći²⁴.  Treba naglasiti da oni imaju i sveobuhvatnu medijsko propagandnu potporu. Izravna propagandna poruka je važna, ali je neusporedivo važnija neizravna poruka koju većina ne primijeti, a ona na dulju stazu formira svjetonazor pojedinca tako da on misli da je potpuno slobodan i ničim ometan u svom izboru kada su u pitanju ključni svjetonazorski stavovi²⁵. (Ellul, 1973.) Psihologija masa vrijedi za sve članove društva. To znači da je moguće manipulirati ne samo s poluobrazovanim pojedincima, nego isto načelo ponašanja vrijedi i za intelektualne krugove i za takozvane društvene elite²⁶. (Le Bon, 1920.) Da je to tako pokazuje potpuna pasivnost ustanova koje okupljaju intelektualne elite svakog naroda. Kombinacija propagande i praksa novčane mrkve i batine izvrsno funkcionira. S jedne strane novac poreznih obveznika se usmjerava prema politički korektnim znanstvenim projektima, a s druge strane nositelji oprečnih mišljenja nemaju medijsku promociju ili su javno osuđeni. (Watson, 2004.) Danas nema na zapadu ni jednog vlasnika medija i zabavne produkcije koji je voljan ulagati u audio vizualne sadržaje koji bi problematizirali eugeniku na pozitivan način. Generacije rođene poslije II. svjetskog rata nemaju priliku ni jedanput u životu gledati TV emisije u kojima bi se eugenika prezentirala kao društveno važan projekt, a za njih Watson i njegove kolege nisu zanimljivi za filmsku obradu. U svakodnevnom životu postoji obilje primjera za takve emisije i nije potrebno ništa izmišljati, počevši od velikih frustracija i nesretnih životnih priča koje su rezultat zapuštene eugeničke svijesti u društvu. Nasuprot toga javnost se redovito podsjeća da je ugrožena kvaliteta života u Velikom koraljnom grebenu ili opstanak pojedinih primata, promovira se jedna vrsta globalnog biološkog patriotizma. Znanstvena je činjenica da je ljudska populacija svojim neviđenom ekspanzijom ugrozila pojedine životinjske i biljne vrste, ali medijski nikoga ne zanima da pojedini europski narodi degeneriraju i na očigled izumiru. Ispada da su europski narodi zabrinuti za biološku sudbinu cijelog svijeta osim za vlastitu. Vlasnici medija i veliki kapitalisti često vole uljepšati sliku o sebi u javnosti predstavljajući se kao filantropi, ali kada je u pitanju eugenička problematika oni nisu zainteresirani. Izuzetak su bile Carnegie i Rockeffelerova zaklada u SAD prije II. svjetskog rata. Htjeli ne htjeli, ovdje se treba donekle složiti s Marksom koji je tvrdio da u zapadnim društvima vladaju kapitalisti i da je njihova uloga odlučujuća i u formiranju kulturne i duhovne nadgradnje u društvu. Izgleda da se na Zapadu potpuno ostvarila tvrdnja da medijsko propagandni kišobran mora biti sveobuhvatan i ne smije dopustiti da do javnosti dođu oprečni stavovi, kada je riječ o ključnim društvenim pitanjima kao što je eugenika. Politički motivirana propaganda (suvremeni eufemizam je „edukacija“) ne trpi nikakav pluralizam jer to zbunjuje javnost. (Ellul, 1973.)

RADIKALNI FEMINIZAM

Središnji mit o jednakosti (istovjetnosti) ljudi ima svoj ogranak u formi feminističkog pokreta. Umjesto borbe klasa sada je aktualna borba spolova. Radikalni feminizam drži da žene trebaju držati korak u svemu s muškarcima. Budući da je priroda „odredila“ da samo žene mogu rađati, onda roditeljstvo postaje smetnja u zamišljenom držanju koraka među spolovima i tu je izvor disgeničnog trenda koji se zove odgođeno majčinstvo/roditeljstvo. Žene koje žele stvarati karijeru u struci prisiljene su odgoditi prvo majčinstvo u kasne dvadesete godine na štetu kvalitete potomstva. Osim toga medijski je već stvorena slika kako je život žene koja se posvećuje samo obitelji nešto manje vrijedno, s obrazloženjem da je tu žena diskriminirana i nije više na tržištu rada? U tu svrhu se mijenja i vojna povijest, pa mi gledamo u Zagrebu komične scene gdje žene jašu kao pripadnice povijesne konjaničke počasne postrojbe naoružane sa sabljama²⁷, a u večernjem tv programu žene ubijaju vatrenim oružjem kao i muškarci. Medijski je moguće manipulirati i na tu temu, ali tražiti da žene budu zastupljene svugdje u borbenim postrojbama, kako bi i tu bile ravnopravne s muškarcima se protivi zdravom razumu i cjelokupnoj ratnoj praksi. Poznati vojni historičar Martin van Creveld, koji ne odobrava ovakvo eksperimentiranje u vojsci, ironizira na primjeru jedine vojnikinje koja je poginula na američkoj strani tijekom Zaljevskog rata 1991. tako što se utopila dok je obavljala stražarsku službu na molu. (Creveld, 2008.:395-409.) Očito da je biološka podjela uloga spolova u društvu potpuno zanemarena. Margrit Keneddy primjećuje da živimo u jednom neobičnom sistemu u kojem su na raspolaganju neviđena tehnička pomagala i preduvjeti za daleko ugodniji život, nego što je bio slučaj u prošlosti. Ipak nije tako, danas moraju grozničavo raditi i muškarac i žena i svi su opterećeni kreditima²⁸. (Kennedy, 1995.) U takvom društvu ostaje malo mjesta za brigu o brojnosti i kvaliteti potomstva. Svi europski narodi koji dosljedno primjenjuju radikalna načela o jednakosti spolova degeneriraju i ubrzano nestaju, a kolektivna degeneracija i nestanak ne bi trebali biti cilj prema kojem se teži. 

ASIMETRIČNI NATALITET

Asimetričan natalitet je također značajan disgenični trend. Eugeničari su još od XIX. stoljeće primijetili da uspješniji i kreativniji dio društva zaostaje po brojnosti potomstva od dijelova društva koji su manje kreativni ili ne mogu sebi osigurati egzistenciju. Tako iz generacije u generaciju u društvu sve više prevladavaju manje sposobni. Takvi negativni trendovi su potvrđeni u mnogim istraživanjima. (Court-Bean, 1985.) Ako se tome doda politički običaj da svaki pojedinac ima istu težinu prilikom izbora dužnosnika, onda se tu zatvara krug na razini političkog odlučivanja o važnim društvenim pitanjima. Znatno produženi vijek pojedinca za sobom povlači sve veće zahtjeve za socijalnu i zdravstvenu skrb, i onda cijelo društvo polako tone pod vlastitim teretom. 

Polazeći od uzorka od 104 britanske obitelji koje su evidentirane kao počinitelji krivičnih djela, Richard Lynn²⁹ je pokazao da je njihov fertilitet 77% viši od britanskog prosjeka. Ovako izrazit negativni nesrazmjer u fertilitetu mora biti upozorenje da kriminalno ponašanje treba biti u određenoj mjeri genetski nadzirano i proučavano. Autor za to predlaže oprobanu praksu proučavanja ponašanja jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca čiji roditelji imaju kriminalnu prošlost, a koji su odgojeni u drugim obiteljima u istim okolnostima. Disgenični fertilitet počinitelja krivičnih djela je prigodan primjer za proučavanje karakternih osobina na skupnoj razini. Karakterne osobine nije moguće statistički pratiti kao stupanj inteligencije, ali je moguće neizravno izvući zaključke proučavanjem kriminalne populacije unutar naroda. Svi će se složiti da da među pozitivne karakterne osobine spadaju altruistična ponašanja u ratu i miru, poštivanje zakonskih odredbi, poštenje i život od vlastitog rada. Ako uzmemo za sigurno da su sve navedene osobine malo ili nikako zastupljene kod počinitelja određenih krivičnih djela, onda nije teško zaključiti kakav negativan eugenički učinak u pogledu karakternih vrijednosti ima njihova natprosječna prokreacija na dulju stazu. (Lynn, 1995.)

Uobičajeno i osnovano je da se ističe u prvi plan društveno značenje osoba sa visokim stupnjem inteligencije, ali nikakvo društvo ne može funkcionirati ako u njemu nisu iskristalizirana određena pravila ponašanja. Kao karakterni antipodi mogu se navesti građani koji su spremni žrtvovati imovinu i život za narod u slučaju rata i oni koji u tom ratu nastoje ugrabiti priliku za bogaćenje ili dezertirati.

Ukidanje smrtne kazne je u određenoj mjeri dio negativnog eugeničkog trenda među europskim narodima. Smrtna kazna se označava kao „nehumana“. Tako postaje moguće da počinitelji najtežih krivičnih djela imaju priliku prenijeti svoje gene na buduće generacije. Ta lažna humanost je još više izražena kod preblagih vremenskih kazni. U tom slučaju društvenim parazitima stoje na raspolaganju zakoni koji omogućuju skraćenje kazne ili uvjetni otpust. Ne samo da takvi zakoni omogućuju asocijalnim osobama nesmetanu prokreaciju, nego služe kao primjer da se isplati biti parazit i živjeti na račun drugoga – trgovci opijatima i „veliki lopovluk“. Ironija je da veliki kriminalci nastavljaju živjeti i kao zatvorenici o trošku zajednice, jer se prinudni rad također smatra nehumanim. 

STAJALIŠTE KATOLIČKE CRKVE

Eugenički pokret je dobio odlučnog protivnika u Katoličkoj crkvi. Papa Pio XI.³⁰ je službeno odredio stav Crkve prema eugeničkom projektu u enciklici „Non abbiamo bisogno“ („Nije nam potrebno“) 1931. Prema njoj se osuđuje svaka vrsta pobačaja, sterilizacije i kontracepcije. Enciklika se ne upušta u analizu negativnih društvenih trendova niti se poziva na znanstvena dostignuća na području genetike. Papa se oslanja na mišljenja crkvenih teologa od antike pa na dalje. Kao katolik Chesterton³¹ od početka XIX. stoljeća kritizira eugeničke pokušaje s mnogo patetike tipične za neofita. On čak predlaže zabranu eugenike, ocjenjujući da je štetnija od otrova. Za njega su nasljedne osobine beskonačna misterija i zdravo potomstvo se ne može sa sigurnošću odrediti. Chesterton je i prvi autor koji kritizirajući eugeniku maše sa strašilom koje se zove nadčovjek³². Pojam nadčovjeka je pustio u opticaj Nietzsche, ali ga ne nalazimo nigdje u eugeničkoj, niti u političkoj literaturi. Naprotiv, Chestertonovi suvremenici kao eugeničar Leonard Darwin govore o projektu eugenike kao o postupnom i sporom popravljanju nacije, uzimajući u obzir njene urođene kvalitete. Provedbom eugeničkih načela bi se sigurno povećala prosječna kvaliteta naroda, a onda bi se povećao i broj natprosječno nadarenih pojedinaca od kojih bi imala veliku korist cijela zajednica u miru, a posebno u ratu. Eugeničari ne namjeravaju stvarati ljudske farme gdje bi se uzgajali ljudi vrhunskih fizičkih osobina i genijalci. Za Leonarda Darwina takve zamisli nisu nikada bile dio eugeničkog programa³³. (Darwin l.,1913.) Ali se mora priznati da su biološka načela eugenike veoma pogodna za manipulaciju u političko interesne svrhe. Vidljivo je da protivnici eugenike kao Chesterton, prvo konstruiraju iskrivljenu sliku o protivničkom projektu koja će zasigurno izazvati negativne emocije kod ljudi, pa onda napadaju takvu virtualnu metu. Korištenje primjera iz prakse uzgajivača životinja i Nietzscheovog nadčovjeka, su sigurno dobri primjeri ideološko političkog obračunavanja s eugenikom. Isti ideološki obrazac se primjenjuje kada se eugenika označava kao bolesna potraga za savršenim čovjekom. (Krpan, 2016.)

Ukratko, katolički svjetonazor polazi od teze da se čovjek nema pravo miješati u biološki tijek stvari koji zadan od Boga³⁴. Papina enciklika se ne suočava s činjenicom da se čovjek već uveliko umiješao u prirodni tijek selekcije koji vrijedi za cijeli živi svijet. Sa stajališta vjernika taj prirodni tijek bi dosljedno trebalo tretirati kao božji naum jer je Bog označen kao svemogući i sveznajući. Ako se tako razmišlja, onda bi čovjek, koji je prema učenju Crkve, razumno i odgovorno stvorenje imao pravo intervenirati u narušeni prirodni poredak. Ovdje nije riječ o apstrakcijama, nego činjenici da europska društva naočigled propadaju kvantitativno i kvalitativno. Briga o slabima je velika tekovina kršćanstva, ali ona se svodi samo na liječenje a ne sprečavanje, na saniranje posljedica, a ne na otklanjanje uzroka. Pojedinac se ne može umjetno izdvojiti iz društva kao jedinka koja neograničeno postavlja zahtjeve i traži svoja prava, jer društvena solidarnost ima i svoju cijenu. (L. Darwin, 1913.) Možda je najbolji odgovor na stav Chestertona i Katoličke crkve prema eugenici došao iz feminističkih krugova kroz riječi: „Pokažimo ljubav i humanost prema onima koji su rođeni s nedostacima, ali nemojmo prihvatiti da se neograničeno umnožavaju! Zaštitimo buduće generacije!…Sudeći po svemu sterilizacija je važna ili u najmanju ruku poželjne gledano sa stajališta odgovorne eugenike. Mi ne moramo zavisiti od genijalaca. Temelji narodnog razvoja su u širokim masama…i odatle se pojavljuju izvanredni pojedinci.“³⁵ ( Glad, 2011.)

Društvena kompozicija je poput vlaka i ne može se neograničeno povećavati novim vagonima, uz istu vuču ona će polako usporavati i na kraju se potpuno zaustaviti. Osim toga između društvenih skupina i država ne vladaju načela koja su proklamirana u Novom zavjetu.

ZAKLJUČAK

Eugenika se oslanjala na inicijativu odozdo i nikada nije dobila podršku kao vladin program na dulju stazu koji bi uključivao organizacione i materijalne mogućnosti države izuzetak je kratki period u Njemačkoj od 1933. – 1945. Pored Njemačke eugenički projekt je najdalje otišao između dva rata u SAD-u, ali on tamo nije nikada imao sveobuhvatnu potporu savezne države.

Protivljenje eugenici postalo je jedna vrsta sekularne religije, umjesto obrnuto, kako je očekivao osnivač eugenike Galton. Poslije II. svjetskog rata ostaci eugenike mogu se naći skriveni pod imenom genetskih istraživanja pod uvjetom da istraživači budu „politički korektni“. A, eugenički projekt je imao sva obilježja ostvarive sekularne religije, koja bi pojedincu mogla ponuditi viši smisao postojanja, nešto što nadilazi njegove kratkovječne i egoistične potrebe i što služi na dobrobit budućih naraštaja. Ako je Schopenhauer označio volju za život kao osnovnu pokretačku silu, eugeničari bi ga dopunili da je to volja za kvalitetniji život budućih naraštaja. Odbacivanjem eugeničkog projekta koji je u osnovi najviši altruizam, pojedincu preostaje samo borba za golu egzistenciju i bolna spoznaja o kratkoći postojanja, a bolji život poslije smrti mu je sve manje izgledan.

Umjesto da postane odgojno obrazovna sastavnica srednjoškolskog odgoja, eugenika se danas nalazi u situaciji da učenici u formativnoj dobi nisu upoznati s pozitivnim sadržajem takvog projekta. Naprotiv, oni odrastaju u medijskom stakleniku gdje se projekt prikazuje kao rat protiv slabih i težnja za stvaranjem nordijske rase gospodara. Neosporno je da eugenički projekt ima svoje biološko utemeljenje i aktualnost na znanstvenoj osnovi. Istovremeno on za sobom povlači niz ograničenja i moralnih pitanja, pogotovo kada se radi o dijelu projekta gdje je napravljena prava revolucija na području molekularne genetike. Svi prihvaćaju koristi molekularne genetike kada je riječ o biljkama i ostatku životinjskog svijeta, opravdane dvojbe nastaju kada se isto pokušava neograničeno primjenjivati na čovjeka. Ali eugeniku ne treba promatrati kao gotov recept koji se ima u cijelosti primijeniti na sve narode, nešto slično dogmi o „realnom socijalizmu“ u prošlom stoljeću.

Danas ne postoji među europskim narodima ni jedan pokret koji pretendira na vlast koji bi uključivao u svoj program načela eugenike, a akademske institucije su potpuno pasivne po tom pitanju. Ovakva nezainteresiranost je pokazatelj da su europski narodi umorni od života i da se nalaze u terminalnom stupnju dekadencije. To je stanje kada se senilnost počinje shvaćati kao poželjno stanje, način života kome drugi zavide, a prenapuhani individualizam kao civilizacijsko postignuće. Prevladava uvjerenje da je ljudsko društvo osiguravajuća kuća sa neograničenim jamstvima i koja nikada neće bankrotirati. Negativni eugenički trendovi i nedovoljni prirast ubrzano vode sveopćem genetskom bankrotu, a za to imamo lijepih primjera u povijesti.

LITERATURA

1. Black, Edwin (2003) War against weak – Eugenics and America’s Campaign to Create a Master Race. Dialog Press, Washington, DC. Str. 34. Dostupno na internetu na adresi: file:///D:/Users/user/Downloads/War%20Against%20The%20Weak%20-%20Black,%20Edwin.pdf

2. Creveld, Martin (2008) The Culture of War. Balantine Books, New York. Str 395-409.

3. Chesterton, Gilbert Keith (2011.) Eugenika i druga zla. Partenon, Zagreb.

4. Churchill, Winston (1930) „Demokracija i rat“, The Journal of Historical Review, Volume 17, November 4, VII./VIII. 1998.

5. Court, Marian Van – Bean, Frank D. (1985) „Intelligence and fertility in the U.S.: 1912. – 1982.“ Intelligence, Volume 9, Issue 1, January–March Str. 23-32.

6. Darwin, Charles (1981) The Descent of Man and Selection in Relation to Seks. Princeton University Press, Princeton, New Jersey, SAD. Poglavlje V, str. 88.

7. Darwin, Leonard (1913) „The cost of degeneracy“, The eugenics Review, VII, 5 (2). Str. 93-100.

8. Dawkins, Richard (2015) The Blind Watchmaker: Why the Evidence of Evolution Reveals a Universe without Design, W. W. Northon & Company, Kindle izdanje.

9. Dawkins, Richard, (2016) The Selfish Gene. Oxford University Press, 198 Madison Avenue, New York 10016, US. Loc 823. Dostupno na internetu na adresi: http://library.lol/main/FC7FE49ED8E65DF74179B3C725D7F85F

10. Đuka, Matijana (2022) Sramotna objava SZO-a: Naveli Downov sindrom kao urođenu manu koju treba spriječiti. Portal Narod.hr. Dostupno na Internet adresi: https://narod.hr/svijet/sramotna-objava-szo-a-naveli-downov-sindrom-kao-urodenu-manu-koju-treba-sprijeciti

11. Ellul, Jacques (1973) Propaganda – The Formation of Men’s Attitudes. Vintage Books, New York.

12. Entine, John (2001) Taboo: Why Black Atletes Dominate Sports and why we are Afraid to Talk aboat it. Public Affairs, New York, US.

13. Ferreira, Becky (2014) Nikola „Tesla’s Pro-Eugenics, Anti-Coffee Portrait of the Future.“ Dostupno na Internet adresi: https://www.vice.com/en/article/mgb7a3/nikola-teslas-pro-eugenics-anti-coffee-portrait-of-the-future

14. Glad, John (2008) Future Human Evolution – Eugenics in the Twenty First Centyry. Hermitage Publishers P.O. Box 578. Loc. 162. Dostupno na Internet adresi: whatwemaybe.org

15. Glad, John (2011) Jewish Eugenics. Washington: Wooden Shore, L.L.C. Str. 193.

16. Gustave, Le Bon (1920) Psihologija gomila. Zemaljska tiskara, Zagreb.

17. Kennedy, Margrit (1995.) Interest and Inflation Free Money. Dostupno na Internet adresu: https://base.socioeco.org/docs/geldbuchenglisch.pdf

18. Kevles, Daniel J. (1985) In the Name of Eugenics – Genetics and the Uses of Human Heridity. University of California Press – Berkeley and Los Angeles….

19. Krpan, Hrvoje (2016) „Eugenika – bolesna potraga za savršenim čovjekom“. Dostupno na Internet adresi: https://www.znanostblog.com/eugenika-bolesna-potraga-savrsenim-covjekom/

20. Lynn, Richard, (1995) „Dysgenic Fertility for Criminal Behaviour“, Journal for Biosocial Science 27(4): 405-408.

21. Montagu, Ashley (1997) Man’s Most Dangerous Myth – The Fallacy of Race. AltaMira Press, 1630 North Main Street, Suite 367, Walnut Creek, SA 94596. Str. 306.

22. Nietzsche, Friedrich (1976) Volja za moć. Beograd: Prosveta. Str. 120, 184-185.

23. Novak, Matt (2012) Nikola Tesla the Eugenicist: Eliminating Undesirables by 2100. Smithsonian Magazin. Dostupno na Internet adresi: https://www.smithsonianmag.com/history/nikola-tesla-the-eugenicist-eliminating-undesirables-by-2100-130299355/?fbclid=IwAR27yHOcuUhPfqZjzTjSv-8M4oXkZlD_cj-b1k5ce-wKFEiRTp7fGBQFUt8

24. Pio XI. (1931) Non abbiamo bisogno. Str. 63-69. Dostupno na Internet adresi: https://www.vatican.va/content/pius-xi/en/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19301231_casti-connubii.html

25. Spengler, Oswald (1988) Propast Zapada. Zagreb: Demetra.

26. Tietze, Felix (1939) „Eugenic Measures in the Third Reich“. Eugenics Review, vol. XXXI, VII, 31(2), str. 105-107.

27. Watson, James: British Encyclopaedia.

28. Watson, James at ali. (2004) DNA – The Story of the Genetic Revolution. London: Arrow Books, 20 Vauxhall Bridge Rd, London, United Kingdom. Loc. 5756, 6386.

29. Watson,James TimeMagazin, 20.III.1989.

30. Wolfe, Tom (1975) The Painted Word. Farrar, Straus and Giroux, New York.

31. Wolfe, Tom (2009) From Bauhaus to Our House, Farrar. Strauss and Giroux, Kindle izdanje.

1. James Dewey Watson, r. 1928., američki molekularni biolog, zajedno s dvojicom kolega 1962. dobio je Nobelovu nagradu za otkriće molekularne strukture nukleinskih kiselina. To je jedno od najvećih znanstvenih otkrića na području biologije. [↩]
2. Charles Darwin, 1809. – 1882., engleski prirodoslovac, autor teorije o evoluciji živih bića putem prirodnog odabira. [↩]
3. Friedrich Nietzsche, 1844. – 1900., istaknuti njemački filozof. Kroz cijeli filozofsko literarni opus on se strastveno suprotstavlja egalitarističkim trendovima u europskom društvu. Budući da je bio i umjetnik pisane riječi, ostavio je prostora da se njegovi filozofski stavovi često interpretiraju različito, pa se tako događa da autori koji se nalaze na različitim svjetonazorskim pozicijama oblikuju Nietzschea na svoju sliku i priliku. [↩]
4. Francis Galton, 1822. – 1911., dalji rođak Charlesa Darwina, izuzetan erudita širokog spektra. [↩]
5. Riječ eugenika je Galtonova kovanica od grčkih riječi, eugenes – plemenita roda. [↩]
6. Kada se politički interesi umiješaju, onda kvantificiranje gubitaka postaje otežano ili nemoguće. [↩]
7. U borbi za hegemoniju u Europi Francuska i Velika Britanija su u prvoj polovini XX. stoljeća imali snage dva puta ratovati s Njemačkom. 1956. te dvije države su zajedno s Izraelom, a bez SAD-a, pokušale samostalno vojno djelovati u Egiptu, tkz. Sueska kriza. Znakovito je da su se obje države morale ubrzo povući iz zone Sueskog kanala pod pritiskom američkog predsjednika Eisenhowera. A ratovi koji su pratili raspad SFRJ, najsvježiji su primjer potpune nemoći europskih država. Borba europskih naroda za hegemoniju u prvoj polovini XX. stoljeća (1914. – 1945.) vremenski i sadržajno, neodoljivo podsjeća na Peloponeske ratove u staroj Grčkoj između Sparte i Atene (431. -404. p.n.e.) I u ovom slučaju glavni akteri su potrošili svoje kvalitetne ljudske zalihe da bi zauvijek sišli s političke pozornice. [↩]
8. Winston Churchill, 1874 – 1965., istaknuti britanski političar. [↩]
9. Bitka na rijeci Sommi u drugoj polovini 1916. Britanci i Francuzi udruženo napadaju njemačke položaje, preko 600.000 poginulih, a na njemačkoj strani oko 500.000. [↩]
10. Epirski kralj Pir, 319 pr.n.e. – 272 n.e., istaknuti antički vojskovođa, 279. je pobijedio Rimljane u bici kod Askula na jugu Italije. Budući da je kao pobjednik imao velike gubitke, uobičajilo se da se svaka pobjeda koja skupo košta označi kao Pirova pobjeda. [↩]
11. Njemačka raketa Vergeltuingswaffe -V2, pogon na tekuće gorivo, 22. VI. 1944., 176 km visina leta, prvi objekt izvan atmosfere. Ista skupina konstruktora je poslije rata nastavila raditi za Amerikance. Napravili su raketu nosač Saturn V koja je bez ijednog incidenta omogućila iskrcavanje čovjeka na Mjesec 1969. [↩]
12. Potrebno je razlikovati izraze „negativni eugenički trendovi“ od „negativne eugenike“. [↩]
13. Tom Wolfe, 1930 – 2018., američki novinar i pisac [↩]
14. Zakonu o prevenciji nasljedno bolesnog potomstva (Gesetz zur Verhuetung erbkranken Nachwuchses), 14. srpnja 1933., određuje prinudnu sterilizaciju svakoj osobi za koju se, prema medicinskoj znanosti, s velikom vjerojatnoćom može očekivati da će imati potomstvo s ozbiljnim psiho fizičkim poremećajima. Tu spadaju: urođena slaboumnost, šizofrenija, povremeni manično depresivni poremećaji, urođena epilepsija, urođena Sydenhamova bolest (Ples svetog Vida), Huntigtonova bolest, urođena sljepoća, urođena gluhost, teške urođene fizičke deformacije i teški alkoholičari. Zakon o zaštiti nasljednog zdravlja njemačkog naroda, (Gesetz zum Schutze der Erbgesundheit des deutschen Volkes), 18. X. 1935. određuje da brak ne mogu sklopiti osobe koje boluju od prenosivih bolesti, koje nisu u stanju sebi organizirati život bez skrbnika, koje imaju mentalne probleme nepoželjne za zajednicu i koje imaju urođene bolesti formulirane u prethodno navedenom Zakonu. Brak je bilo moguće sklopiti jedino uz pisanu potvrdu izdanu od liječnika, a parovi koji je nisu mogli dobiti mogli su sklopiti brak uz prethodni pristanak na sterilizaciju.
    Zakon o bračnoj potpori (1934.) previđao je kredite mladim parovima do 1000 maraka u slučaju da je njihovo materijalno stanje takvo da bez te pomoći ne bi mogli zasnovati obitelj. Uvjet za kredit (do 1937.) za buduće supruge bio je da napuste plaćeni posao, oslobode radna mjesta za nezaposlene i posvete se obitelji. Postupno je kredit bio likvidiran sa četvrtim djetetom. (Radi orijentacije radnička mjesečna plaća bila je nešto iznad 200 maraka, a za 1000 maraka se pred početak rata moglo kupiti automobil.). [↩]
15. Alfred Ploetz, (1860-1940.) njemački liječnik, biolog i eugeničar upotrijebio je taj termin 1895. u djelu Grundlinien einer Rassenhygiene. [↩]
16. Ashley Montagu (Israel Ehrenberg), 1905 – 1999., britansko američki antropolog, koautor deklaracije UNESCO-a o rasnom pitanju 1950. godine. [↩]
17. Edwin Black, 1950., američki novinar i historičar židovskog porijekla. [↩]
18. Kevles, Daniel J., 1939., američki intelektualac, autor pisanih djela na temu fizike i eugenike. [↩]
19. Postupak sterilizacije bio je jednostavan kirurški zahvat koji je imao za cilj spriječiti samo prokreaciju, dok je spolni život ostajao neugašen. Tako provođena sterilizacija ne može se izjednačavati s kastriranjem. [↩]
20. Francuzi i Belgijanci su poslije Prvog svjetskog rata, 1923 -1925., držali pod okupacijom dio njemačkog teritorija, Rhur. [↩]
21. Montagu i drugi protivnici eugenike polaze od neznanstvene teorije koju je formulirao Lamarck, 1744-1829., francuski prirodoslovac. On je postavio tezu da se evolucija događa na individualnoj razini tako što se stečene osobine tijekom života prenose na potomstvo. Zahvaljujući postignućima molekularne biologije, mi znamo egzaktno da Lamarck nije imao pravo. [↩]
22. Lysenko, 1898. – 1976., istaknuti agronom i biolog u SSSR-u, pristaša Lamarcka i protivnik Mendela. [↩]
23. Richard Dawkins, 1941., sveučilišni profesor, evolucijski biolog i promotor Darvinizma. [↩]
24. Uskrata novčane potpore za “politički nekorektne” znanstvene projekte je prema Watsonu uobičajena praksa. Ovakva negativna znanstvena selekcija zagušila je slobodu znanstvenog istraživanja, antropološka i društvena znanost postala je ancila političke ideologije. [↩]
25. Jacques Ellul, 1912 – 1994., francuski filozof, sociolog i sveučilišni profesor. [↩]
26. Kolika je danas moć medija pokazuje najbolje primjer manipulacije s tvrdnjom da je čovjek uzročnik klimatskih promjena na zemlji. Dio znanstvenika koji izražava neslaganje je jednostavno ignoriran. Prema Fredu Goldbergu ostatak gleda „kuda puše vjetar“ i ohrabri se iznijeti svoje mišljenje tek kada odu u mirovinu. [↩]
27. Radi se o uprizorenju hrvatskih vojnika iz XVII. stoljeća, Kravat pukovnija. Tadašnjim vojnicima bi bilo svojevrsno poniženje da imaju za protivnika žene u borbi s hladnim oružjem ili u svojoj postrojbi. [↩]
28. Margrit Kennedy, 1939 – 2013, njemačka arhitektica, sveučilišna nastavnica. [↩]
29. Richard Lynn, 1930., engleski sveučilišni profesor, psiholog. [↩]
30. Pio XI., pontifikat 1922. – 1939. [↩]
31. Gilbert Keith Chesterton 1874 – 1936., engleski književnik, katolička obnova. [↩]
32. Nietzsche je aktualizirao nadčovjeka u djelu “Tako je govorio Zaratustra“ koje bi se moglo nazvati poezija u prozi ”. Najlakše ga je razumjeti kao čovjeka koji je kao političar, filozof I umjetnik, suprotstavljen glavnim nivelirajućim trendovima u XIX. stoljeću. Nietzsche patetično poručuje da je bolje umrijeti nego živjeti u društvu gdje prevladavaju mediokriteti i psihologija stada. [↩]
33. Darwin Leonard, 1850. – 1943., sin Charlesa Darwina, predsjednik Eugeničkog društva od 1911. – 1928. [↩]
34. „Božji plan“ – kada pogledamo što se događa na primjeru spolne diobe stanica i procesa oplodnje, onda tu ostaje malo mjesta za nečiji nadzemaljski plan. Nasumična rekombinacija i mutacije gena su jedna vrsta ruleta u kojem je sretni dobitnik (nastanak novog života) prepušten slučaju unutar genetskih mogućnosti zajednice. Ovakve činjenice ne zvuče ugodno u našim ušima, ali dosljedni vjernik može racionalizirati i zaključiti da je sam rulet zamislila Providnost. [↩]
35. Fuerth, Henriette, (1861. – 1938.), njemačko židovska feministica [↩]