„Antifašizam“ je politička kovanica nastala u političkoj borbi prije Drugog svjetskog rata. Krilatica je imala sve osobine potrebne u propagandi, ona je kratka i dobro zvuči u ušima Europljana. Nijedan propagandist ne bi preporučio koristiti izraz „Anti nacional socijalizam i fašizam“, bilo bi to nezgrapno, mada se ovdje radi o dva slična ali dosta različita pojma. Iako je njemački nacional socijalizam bi glavni politički i vojni protivnik za saveznike, svi su izabrali izraz „antifašizam“ kako bi označili glavnog protivnika. Osim toga, u Europi je postala politička moda još od vremena Francuske građanske revolucije, da se najobičnija borba za vlast i prevlast prikazuje kao borba velikih opće ljudskih načela. Borba za vlast je često gruba i prljava i zato ju je bilo potrebno prikladno kostimirati i našminkati. Davno su prošla vremena kada su se bosanski begovi obraćali ličkim velikašima otprilike slijedećim riječima: „Priznajte vlast našeg velikog sultana i jedite u miru svoj kruh.“
Drugo značajno obilježje krilatice nalazi se u pojmovnoj strukturi. Ovdje je veoma jasno tko je zajednički protivnik, ali nam ona ništa ne govori tko su saveznici u toj borbi kao da to nije važno. U političkoj praksi ovo se pokazalo kao veoma korisna „nelogičnost“. Tako je bilo moguće da se jednom riječju obuhvate nemogući saveznici: zapadni liberali i boljševici kao ljuti protivnici liberalizma i privatnog vlasništva. Sve ih je držao u savezništvu Antifašizam. Treba naglasiti da je taj, na prvi pogled, nemogući politički brak imao nasuprot realnu prijetnju a to je bila moćna njemačka vojna sila i originalni gospodarski sustav koji je po uspješnosti bio još veća prijetnja komunizmu i liberalnom kapitalizmu.1
U povijesnoj i političkoj terminologiji saveznici u borbi protiv Njemačke u Drugom svjetskom ratu se označavaju kao Antihitlerovska koalicija, prema ovome ratni cilj je bio srušiti Hitlerovu vladu. Ali ova teza je u izravnoj suprotnosti sa službenim stavom o bezuvjetnoj kapitulaciji.2 To je značilo ne samo rušenje Hitlerove vlade, nego i potpuno uništenje njemačke moći.
U talijanskoj povijesti postoji jeda zanimljiva epizoda kada se pokazalo da je moguće stati na kraj tradicionalnom organiziranom kriminalu (mafija). Mussolinijeva vlada to je uspjela za kratko vrijeme i tako su talijanski mafijaši postali antifašisti i morali tražiti sklonište u SAD-u.3
Komunisti su bili dosljedni protivnici parlamentarizma i kapitalizma, ali to im nimalo nije smetalo da se privremeno udružuju s građanskim strankama kada je to bilo politički korisno. U takvim slučajevima antifašizam je dobro poslužio kao maska. Ta maska bi bila odbačena kada više nije bila potrebna i kada je postala smetnja jednostranačkoj diktaturi, a dojučerašnji stranački saveznici bi postali nazadnjaci, sluge kapitalizma ili još gore narodni neprijatelji.
Tijekom okupacije i raspada Prve Jugoslavije, komunisti su u potpunosti maskirali svoju borbu za vlast pod plaštem antifašizma. Svi njihovi organi vlasti i političke organizacije imali su u prefiksu oznaku antifašizma. Sve je predstavljeno kao borba između dobra i zla, gdje je boljševički komunizam bio svjetlo svijeta, a njemački nacional socijalizam i fašizam mrak. U slučaju Druge Jugoslavije, poslije 1945. za to nalazimo lijep primjer.4 Pored toga, na političkim razvalinama Prve Jugoslavije, antifašisti se bore protiv okupatora i njegovih pomagača za narodno oslobođenje, sve nadstranački opći ciljevi.
Kada je riječ o talijanskom fašizmu, svi antifašisti se trebaju suočiti s nepobitnim činjenicama da oni:
Nisu došli na vlast silom i njihove političke represalije se ne mogu uspoređivati s boljševičkim iskustvima u SSSR-u ili u Drugoj Jugoslaviji.
Nisu išli protiv privatne imovine, nego su se zadovoljili strogom kontrolom financijsko bankarskog sektora i makrogospodarstva.
Da su spasili Italiju od građanskog rata koji je poharao narode propale ruske carevine, Španjolsku i hrvatski narod.
U negativnu bilancu treba uvrstiti potpuno promašenu vanjsku politiku stvaranja nove mediteranske sile po uzoru na stari Rim. Njihov problem je bio što ambiciozna Missolinijeva vlada nije imala na raspolaganju rimske legije nego vojnike koji se nisu htjeli boriti za slične ciljeve. Pokazalo se da se nisu htjeli boriti niti na njemačkoj niti savezničkoj strani i što je najvažnije, nisu se htjeli međusobno boriti kao naprimjer Hrvati.
ANTIFAŠIZAM U HRVATA
Jugoslavenski komunisti su uspješno koristili krilaticu „antifašizam“, osobito kada se radilo dijelovima Hrvatske koje su Talijani anektirali poslije Prvog svjetskog i tijekom Drugog svjetskog rata. Kao i obično, u njihovoj propagandi, ovo je bila jedna povijesna simplifikacija. Treba znati da su talijanske teritorijalne pretenzije daleko starije od Mussolinijeve vlade.5 Jugoslavenski komunisti su otišli toliko daleko u svom antifašizmu da su uvrstili u osnivačke dokumente nove države potpuno protjerivanje Talijana i Nijemaca. Ovo se nikako ne uklapa u uzvišeni antifašizam, ovdje se radilo o srazu nacionalizma jugoslavenskih naroda s jedne strane i Talijana i Nijemaca.6
Antifašistički fenomeni su posebno živi u Istri. Točno je da su partizani oteli ovaj teritorij Talijanima, da bi ga priključili Jugoslaviji i Hrvatskoj i pritom protjerali talijansko stanovništvo. Paradoks je da su istarski političari vratili talijanske zastave na javne objekte kao da se radi o nekakvom talijansko hrvatskom kondominiju, ali su im i dalje usta puna antifašizma. U antifašističkoj Jugoslaviji bi takvi ljudi imali osigurano mjesto u zatvoru.
U vrijeme Druge Jugoslavije, svakog svibnja bi se razbuktala polemika između jugoslavenskih komunista i Moskve. Čelnici KPJ su bili povrijeđeni da se nije spominjao njihov vojni doprinos antifašističkoj borbi. Mi danas znamo pouzdano da je Hitlerova Njemačka vojnički iscrpljena i na kraju pobijeđena zahvaljujući Crvenoj armiji i moćnoj sovjetskoj državi koju su stvorili boljševici. Također je činjenica da bi prostori Druge Jugoslavije bili u isto vrijeme oslobođeni od Nijemaca i da nije bilo KPJ. Tempo njemačkog povlačenja diktiralo je nastupanje Crvene armije prema Pešti i Beču i tu nema mjesta nikakvom teoretiziranju. Ali ako se prihvate ove činjenice, onda ostaje ogoljena osnovna činjenica da su jugoslavenski komunisti iskoristili ratni metež i raspad Prve Jugoslavije da bi došli silom na vlast. Oni koji se i danas ponose antifašističkom borbom u Hrvatskoj ne žele sebi postaviti obično pitanje: „Zašto i drugi narodi nisu bili dovoljno progresivni i slijedili njihov primjer: Bugari, Mađari, Talijani, Francuzi…“?
Odgovor je veoma jednostavan, formiranje većih postrojbi i rat protiv tadašnje njemačke vojske nije imao nikakvu šansu na uspjeh. Osim toga to bi povlačilo za sobom velike ljudske i materijalne žrtve. To je bila i logika kojom se rukovodio srpski general Draža Mihajlović. Njegova strategija je bila, ne ponavljati pogreške iz 1941., čekati zapadne saveznike, pa se onda borbeno aktivirati protiv okupatora.
Antifašisti u Hrvata, do danas, nikako ne mogu sebi priznati da je i četnički vođa bio dio antifašističke koalicije. To što su njegovu vladu u Londonu zapadni saveznici ostavili na cjedilu, ništa ne mijenja u osnovnoj političkoj ocjeni četničkog pokreta. Političko zgražanje i partijsko moraliziranje s hrvatske strane, u ovom slučaju, izgleda potpuno promašeno i smiješno. To je samo još jedna povijesna epizoda u dugotrajnoj dihotomiji fašizma i antifašizma.
Gledano s povijesne distance nije jasno zašto se ustaški pokret uporno označava kao fašistički, kada oni sebe tako nisu nazivali.7 Po toj logici bi trebalo označavati zapadne sile kao boljševike jer su bili saveznici u borbi protiv Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Ako stvar promatramo s propagandne pozicije, onda je to veoma razumljivo i bilo je komunistima korisno u borbi za vlast, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da su ustaške vlasti morale prihvatiti nemoguće talijanske uvjete. Antifašisti su ove ustupke ustaških vlasti dobro iskoristili da ih označe kao nacionalne izdajnike i fašističke sluge. Naravno, nitko se više nije sjećao da su ustaške vlasti prvom prilikom, 1943., odbacili odredbe Rimskih ugovora. U političkoj borbi za vlast ustaše nisu imale izbora, nitko ih nije htio podržati. Da su imali izbora u pogledu biranja saveznika za stvaranje nezavisne države i pritom se odlučili za Mussolinija koji je uopće nije htio, onda bi imalo smisla govoriti o izdaji.
Kada je riječ o nacionalnoj hrvatskoj državi, treba naglasiti da takva politička ideja kod komunista nije ni postojala, pa ni tu nije bilo prostora za hrvatske nacionaliste. Da je postojala, sigurno se ne bi dogodile masovne likvidacije 1945. Umjesto toga antifašisti u Hrvata su izgrađivali jugoslavenski socijalistički patriotizam, naročito poslije učvršćivanja vlasti.
Ustaški kazneno radni logor u Jasenovcu je najbolji primjer antifašističke mitologije. Poslijeratni komunistički zločini se ne mogu izravno osporiti jer za to postoje materijalni dokazi, ali ih je moguće zasjeniti i propagandno gurnuti u stranu. U tu svrhu je za vrijeme komunističke vladavine u SFRJ stvoren politički mit o jasenovačkom logoru kao mjestu masovnih pogubljenja. Propagandna logika je bila da se veličina komunističkih represalija nad Hrvatima prikaže kao pravedna osveta nad najvećim zlom. U nedostatku dokaza komunisti su održavali mit represivnim mjerama, a poslije raspada Druge Jugoslavije antifašistički fanatici nisu više mogli održavati previsoki negativni rejting logora pa su morali spustili ljestvicu. Svi koji pokušavaju doći do jasnije slike o tom logoru moraju sebi postaviti slijedeća pitanja:
Zašto bi ustaške vlasti u ondašnjim oskudnim i kaotičnim prilikama slali desetine tisuća političkih protivnika u jasenovački logor, samo zato da bi ih tamo sve poubijali? Gledano logistički i organizaciono, to nema smisla. Na primjer, kada su jugoslavenski antifašisti odlučili 1945. likvidirati glavninu zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, onda su to obavili u sjevernoj Sloveniji i Hrvatskoj. Oni nisu sprovodili te zarobljenike u Srbiju samo zato da bi ih likvidirali na jednom lokalitetu. Ostatak hrvatske vojske, koji više nije bio prijetnja vlastima, je sprovođen u dugim kolonama u unutrašnjost i usput prepušten lokalnim vlastima na postupanje.
Ako je ustaški cilj bio masovno poubijati političke protivnike u logoru, zašto su ih otpuštali na slobodu poslije isteka vremenske kazne?
Mnogo logoraša je otpušteno, a neki su uspijevali pobjeći. Kako to da nitko od njih nije do sada pokazao makar jednu masovnu grobnicu, a usmena svjedočanstva govore o velikim likvidacijama?
Kako to da delegacija Crvenog križa i Švajcaske nije uočila ništa što bi upućivalo na masovno gubilište?
Ako je jasenovački logor bio zamišljen kao mjesto masovnog ritualnog ubijanja političkih protivnika, zašto su u njemu postojali proizvodni pogoni i zdravstvena služba?
Zašto je bila organizirana pošta i dostava paketa zatočenicima?
Zašto bi logorska uprava strijeljala pripadnike osiguranja koji su prisvajali dio te pomoći?
Zašto je potraga za masovnim grobnicama u Drugoj Jugoslaviji obustavljena, a u današnjoj RH to nitko službeno ne pokušava?
Arhiva logora je trenutno u Beogradu. Kako se nitko od historičara ne poziva na tu građu kako bi potkrijepio tvrdnje o masovnom gubilištu. Na kraju zašto današnje vlasti ne uvjetuju odnose s Beogradom s povratom te građe u Zagreb?
Zašto je danas u RH zabranjeno u državnim i većini privatnih medija, propitivati osnovanost jasenovačko mita?
Danas je jasno da Srbi više nemaju toliko utjecaja za navedene blokade, postoji veliki dio stanovnika ove države kojima odgovara ovakva politička mitomanija. Takvi ljudi se osjećaju ugodno kada gledaju kako se „ljuti politički protivnici“ godišnje sastaju kako bi hrabro obranili položaje na koti 83.000. Dokle god oni drže ovu kotu, sve se može predstaviti kao borba dobra i zla. U tom slučaju politička savjest antifašista ostaje mirna usprkos ružnim slikama iz Slovenije i Hrvatske.
Kreatori jasenovačkog mita su u Hrvatskoj napravili veliku pogrešku kada su odlučili potkrijepiti tvrdnje o masovnom gubilištu tako što su preko interneta objavili popis žrtava. U tu svrhu bilo je potrebno navesti pored Imena i prezimena i druge osnovne podatke za identifikaciju žrtava. Kreatori su doista bili kreativni u svom poslu, ali su pritom zaboravili da informatičari mogu, u tom slučaju, bez mnogo truda otkriti izmišljotine. To su, pored drugih, uspjela uraditi dva mlada istraživača: Nikola Banić i Mladen Kojić. Njihove analize jasno upućuju da je ovdje riječ o velikoj političkoj laži. Najbolji dokaz da je ovdje riječ o prevari je činjenica da državna Javna ustanova Spomen – područje Jasenovac uopće ne pokušava osporiti navedene „revizionističke tvrdnje“. Nadalje, medijski je cijeli skandal gurnut u stranu.
Sve upućuje na činjenicu da ovi domaći borci imaju i snažnu potporu izvan granica RH. Ova tvrdnja se ne može egzaktno dokazati, ali se potvrda može naći posredno u zabrani komemoriranja komunističkih žrtava u Bleiburgu. Osim toga neslužbeno je zabranjeno sahraniti posmrtne ostatke „fašista“ u zajedničku grobnicu. Nije to slučajno jer bi se u tom slučaju trebalo označiti grobnicu, pa onda još veći problem kakav natpis staviti na takav spomenik. Sve su to neugodna pitanja za antifašiste. Kako se ne bi poremetio njihov politički mir u pomoć dolazi HRT koja tijekom cijele godine aktualizira stradanja drugih naroda, ugroženost biljnih i životinjskih vrsta i klimatske promjene.
U Hrvatskoj nema kraja antifašističkim povijesnim konstrukcijama. Tako se svake godine u Zagrebu obilježava 8. svibanj kao dan oslobođenje grada. Toga dana su u grad ušle jedinice Jugoslavenske armije, a napustile su ga postrojbe Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Ova promjena popraćena je neviđenim represalijama. Sve se pravdalo kao pobjeda dobra nad zlom jer stvorena je država koja je riješila nacionalne i društvene probleme. Ova iluzija je trajala sve dok nisu počeli biološki nestajati čelni ljudi koji su je stvorili, nešto slično kao u SSSR-u. Ma koliko se antifašisti zgražali, pokazalo se da je ustaško protivljenje svakoj Jugoslaviji bilo historijski ispravno. Devedesetih godina povijest se uglavnom ponovila, hrvatska vojska se borila protiv JNA i Jugoslavije za nezavisnu državu.
Borci koji su stvarali hrvatsku državu nisu mogli ni sanjati da će početak komunističke borbe za vlast u Drugom svjetskom ratu, 22. VI. 1941., biti prihvaćen kao državni praznik pod nazivom Dan antifašističke borbe. Povijesne činjenice su veoma jasne, politički ciljevi KPJ su bili stvaranje Druge Jugoslavije po uzoru na SSSR. Ono što nikada neće biti jasno kako je to usklađeno s Domovinskim ratom u kojem je razbijena Druga Jugoslavija i odbačena komunistička diktatura.8 Ako se tome doda da u Hrvatskoj nije državni praznik dan kada je proglašena nezavisnost, 25. VI. 1991., onda je jasno da se u antifašizam može po potrebi svašta ugurati. Jedno se sigurno neće moći ugurati u glavu prosječnog Hrvata, kako je moguće proslavljati početak razornog građanskog rata. Uobičajeno objašnjenje je da smo se tako svrstali s pobjednicima u Drugom svjetskom ratu. Treba kazati da su se Bugari i Mađari također svrstali na stranu pobjednika, ali bez strahota građanskog rata. Odlučni protivnici svake hrvatske države sada se prikazuju kao njezini utemeljitelji. Jedino što je RH naslijedila iz tkz. antifašističke borbe su granice federalne jedinice SRH.9
Navedene tvrdnje o antifašističkoj borbi danas zastupaju pojedini profesionalni historičari i političari i to samo pokazuje dokle se srozala njihova akademska razina i nacionalna svijest. Ovakve kontradikcije i nelogičnosti ne mogu se objasniti neznanjem ili pogrešnim tumačenjem činjenica, ovdje se radi o daleko dubljim podsvjesnim uzrocima.
Još je Krleža u Zastavama konstatirao da je tijekom turskih ratova razoren hrvatski etnički reljef i da od tada ovaj narod niti može živjeti niti umrijeti. Turski način ratovanja imao je za posljedicu raseljavanje domicilnog stanovništva i dolazak drugih etničkih i rasnih naplavina. Samo tako se mogu objasniti političke kontradikcije koje na prvi pogled izgledaju nerješive.
Poslije političkog poraza vodstva KPH, 1971. jedan student, se osjetio duboko povrijeđen kada je ugledni marksistički teoretičar, Predrag Vranicki, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaključio predavanje riječima: „Sada kada je završila ova nacionalistička euforija, možemo mirno nastaviti izgrađivati socijalizam.“ Istina, navedeni student je tada imao malo povišenu nacionalnu temperaturu, sve hrvatsko mu je izgledalo pozitivno i pravedno. Ponesen ovim povrijeđenim nacionalnim osjećajem, on je pošao ravno za profesorom u njegov ured zatražiti objašnjenje. Profesor se nije nimalo iznenadio kada mu se taj „euforični“ student pojavio na vratima. Mirno je odgovorio da je i on Hrvat, ali da se na zastavi SKJ ne mogu ispisivati nacionalističke parole. Prevedeno na obični jezik to znači da su njegovi jugoslavenski/internacionalni klasni interesi ispred hrvatskih. Navedeni student je poslije tog objašnjenja izgubio volju za daljom diskusijom. Njegova povišena nacionalna temperatura se polako počela sučeljavati sa stvarnošću da su Hrvati kao narod sazdani od veoma različitog genetskog materijala. I nije slučajno kako su mnogi srpski političari i historičari s visoka gledali na ljudski konglomerat koji se u XIX. stoljeću počeo usporeno nazivati hrvatski narod. Zvuči paradoksalno, ali je veoma korisno analizirati argumentaciju i razmišljanje na temu hrvatskog naroda od naših političkih oponenata iz redova srpskog naroda. Politički protivnici se služe svim sredstvima, ali to ne znači da je sve što kažu i napišu neistina, naprotiv. Nikola Stojanović, na primjer, ukazuje na činjenicu političkog lutanja između ilirstva, jugoslavenstva i starčevićanstva. On s ironijom primjećuje da se oko „hrvatskog Pijemonta“ Zagreba, stanovnici ne osjećaju Hrvatima i da zapravo ne znaju kojem kolektivu pripadaju. Sličnih primjera moglo se naći i u drugim dijelovima današnje Hrvatske.10
Ovdje se ne mogu napraviti matematički precizni zaključci, ali kako drugačije objasniti činjenicu da je KPJ i Druga Jugoslavija i dalje u političkom trendu. Ovu političku jugoslavensku magiju ne mogu pokolebati niti činjenice da su se mnogi istaknuti komunistički prvaci iz Hrvatske razočarali u svoje bivše ideale, prihvatili se političkog posla i dali svoj doprinos stvaranju RH. Ništa bolje ne pokazuje koliko je protuhrvatskog raspoloženja akumulirano u Zagrebu kao ignorancija prema njezinom osnivaču Tuđmanu.11 U ovom slučaju nije pomoglo ni to što je isti bio proizvod antifašističke borbe, njegov smrtni grijeh je bio što što je izgubio vjeru u jugo komunizam i tako postao politički otpadnik. Zakon o održanju Jugoslavenstva u Hrvatskoj ne može doći u pitanje, čak i kada bi propala i treća Jugoslavija.
Talijanski fašizam i njemački nacional socijalizam su davno poraženi. Budući da se danas više nitko ne naziva tim imenima, izgledalo je da je antifašizam izgubio protivnika i da više nije aktualan. Nipošto, novi politički fenomeni su postali zamjena; to je svaki politički pokret koji stavlja nacionalne interese iznad stranih, to su svi koji se suprotstavljaju nesmetanoj zamjeni stanovništva, slobodnom unošenju i iznošenju kapitala iz države i svi koji tvrde da je spolno općenje između istih spolova protuprirodno ponašanje. U tu skupinu spadaju i svi koji pokušavaju dovesti u pitanje neke epizode iz antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. I 80 godina poslije pobjede antifašisti se boje suočiti s neugodnim povijesnim činjenicama. Kada netko odbaci crno bijele naočale i pokuša gledati na prošlost u cijelom spektru prirodnih boja, onda odmah slijedi anatema: “Ah, to je povijesni revizionizam”. Prevedeno na obični jezik to znači: “Nemojte nam kvariti sliku o sjanoj prošlosti, to je težak politički grijeh.”.
Posljednju manifestaciju antifašističkog fenomena nalazimo u trenutnom rusko ukrajinskom ratu. Kada je riječ o ratu nema smisla moralizirati, ali je teško ostati ravnodušan kada ruska strana danas optužuje Ukrajince da su nacisti. Radi se o tome da je dio Ukrajinaca tijekom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu politički surađivao s okupatorom. Gledano s ruske strane ta argumentacija ima smisla jer su oni bili dio iste države. Pogled s ukrajinske strane je sasvim drugačiji. Uzimajući u obzir činjenicu koje su strahote oni preživjeli u miru tijekom kolektivizacije i političkog terora u SSSR-u, posve je očekivano da se dio naroda opredijelio između dva gospodara za onoga koji je bio manje nasilan.
U svakom slučaju, u nedostatku pravih fašista i nacional socijalista, antifašisti se ne trebaju bojati da će im nestati protivnika. Dovoljno je samo označiti onoga s kojim se ne slažu da je fašista ili ekstremni desničar i vječna borba se nastavlja.
- Vidi tekst na ovoj stranici: https://miroslavgoluza.com.hr/nacionalsocijalisticka-gospodarska-rjesenja-treci-put-izmedu-komunizma-i-kapitalizma/ [↩]
- U Casablaci su u siječnju 1943., Churchill i Roosevelt donijeli Deklaraciju o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke, Italije i Japana. [↩]
- Saveznici 1943. godine pripremaju invaziju na Italiju i njima su bili potrebni detaljniji podaci o tome što ih dočekuje na Siciliji i na jugu Italije, a mafijaši su sigurno bili pouzdan izvor informacija. [↩]
- Pred kraj rata jugoslavenski komunisti su počeli taktizirati i prividno raditi kompromise. Tako su pristali formirati mješovitu vladu s predstavnicima Vlade Kraljevine Jugoslavije. Ovo višestranačje je kratko trajalo i uglavnom je poslužilo Englezima da se na neki način operu ruke od odgovornosti za napuštanje Vlade koju su sami gurnuli u rat s Njemačkom. [↩]
- Kada je riječ o talijanskim pretenzijama na sjevernom Jadranu, treba podsjetiti su u dva navrata ratovali protiv Austrije, 1866. i 1915, a protiv Kraljevine Jugoslavije 1941. [↩]
- Partizanska skupština, Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja naroda Jugoslavije (AVNOJ) je 29. XI. 1943. na zasjedanju u Jajcu, između ostalog, donijela odluku o protjerivanju Nijemaca i Talijana iz buduće države. [↩]
- Poslije atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., hrvatski emigranti formiraju 1930. organizaciju „Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija“, naziv Ustaša znači ustanik, vođa bivši zastupnik u beogradskoj skupštini dr. Ante Pavelić. Načela pokreta su definirana 1933. godine. Ukratko, to je borba svim sredstvima protiv Jugoslavije i stvaranje nacionalne hrvatske države. U njima je naglašen skupni nacionalni interes iznad pojedinačnog, oslonac na seljaštvo, kao i neprihvaćanje dominacije velikih kapitalista. [↩]
- Kominterna je poslije njemačkog napada 1941. uputila proglas svim članicama da pokrenu vojne aktivnosti kako bi oslabili njemačke vojne napore. [↩]
- I danas mnogi u Hrvatskoj ističu federalizam kao značajno postignuće Druge Jugoslavije. To je bio svakako korak naprijed u odnosu na Prvu Jugoslaviju, mada preskaču činjenicu da je pred početak Drugog svjetskog rata došlo do sporazuma sa Srbima o stvaranju Banovine Hrvatske. Naravno, mi ne znamo u kojem pravcu bi išla realizacija tog sporazuma. Skoro svi jugofili u Hrvatskoj zaboravljaju da je u svim dokumentima te države bila KPJ označena kao jedini nositelj vlasti, „avangarda“. [↩]
- Nikola M. Stojanović (Mostar 1880 – 1964. Beograd), srpski književnik i političar. U časopisu „Srbobran“ (br. 168 i 169 od 22. i 23. kolovoza 1902. godine, Zagreb) objavio je zapaljiv članak protiv Hrvata „Srbi i Hrvati“ koje izazvao protusrpske prosvjede u Zagrebu. [↩]
- Naziv zagrebačke ledine koji se danas zove Trg dr. F. Tuđmana će sigurno postati prošlost. Ovo nacionalno samoponižavanje će biti riješeno kada današnji Rooseveltov trg dobije ime utemeljitelja hrvatske države i mjesto za kip od autora koji će imati više umjetničke mašte od dosadašnjih kipara. Jasno je da Zagrebački antifašisti ne mogu preboljeti micanje Trga maršala Tita u Zagrebu, ali ne bi trebali biti nezadovoljni s navedenim prijedlogom. Novi trg, u drugom dijelu grada, koji bi ih trebao zadovoljiti, nosio bi ime Trg Saveznika u Drugom svjetskom ratu. U tom slučaju bi se ispravila velika nepravda koju su napravili jugoslavenski komunisti prema Staljinu i Crvenoj armiji koji su dali najveći doprinos toj pobjedi. Tako bi se ispunila praznina nastala zbog svađe sa Staljinom, jer bi jedan spomenik odao počast ne samo zapadnim saveznicima nego SSSR-u. Očekivati je da se antifašisti neće nimalo zbuniti ako bi se čule primjedbe od strane ekstremnih desničara o tome kako je, gledano očima civila, izgledala ta pobjeda u Istočnoj Europi, a posebno u Berlinu. [↩]
No Comment! Be the first one.