Prizor 1
Na križanju Savske i Vodnikove prometna policija nakratko je zaustavila „dvojku“ u pravcu Črnomerca. Putnici su mogli vidjeti da Savskom prolazi duga kolona demonstranata koji su u tišini gurali invalidska kolica s ratnim invalidima. Svi su bili u crnim majicama na kojima se isticao veliki bijeli križ. Putnici su shvatili da je riječ o prosvjedu i nije bilo uobičajenih reakcija zbog zastoja. Opuštenu atmosferu u „dvojki“ iznenada je poremetio ulazak starije vremešne dame. Izabrala je slobodno mjesto iza starijeg gospodina i odmah se vidjelo da je uzbuđena i da se mora nekome izjadati:
„Gospon, znate kaj sam videla. U Savskoj sam videla vustaše, svi su u crnom.“
Stariji gospodin je uljudno saslušao damu, shvatio u čemu je problem, a zatim je pokušao relaksirati atmosferu s protuprimjedbom:
„A znate li vi, gospođo, što sam ja vidio na drugom kraju Savske? Vidio sam kolonu muškaraca koji su nosili titovke kape s crvenom zvijezdom.“
Ovo je odmah izazvalo glasan smijeh u tramvajskim kolima. Protuprimjedba je očito ugodno iznenadila i gospođu. Nije više pokazivala strah. A možda su joj nasmiješena lica putnika dala do znanja da „naši“ i dalje vladaju Zagrebom. Vremešna dama potpuno se umirila tek kada je kolona invalidskih kolica prošla i kada je „dvojka“ dobila zeleno svjetlo da napusti mjesto loših uspomena.
Prizor 2
Otkad je Hrvatska postala nezavisna država, borba protiv fašizma ponekad izgleda kao da je presahnula. Ali to su bili samo kratki zastoji kada su se antifašisti uljuljali i kada je možda oslabila njihova revolucionarna budnost. Njihov borbeni žar ne može umanjiti ni činjenica da su Jugoslavija i komunizam odavno mrtvi. Njima je to donekle jasno, ali fašisti su neuništivi. Oni se uvijek rađaju iz pepela poraza i zato ih je potrebno uvijek nanovo pobjeđivati. Tako se nedavno dogodilo da je jedan saborski zastupnik pjevao „ustaške pjesme“. Naravno, bio je odmah otkriven i razobličen. Antife su od tog „nekorektnog“ pjevanja pokušale napraviti politički problem od nacionalne važnosti. Pjevaču nije pomogao ni saborski imunitet, a jedna saborska zastupnica, koja se potpuno uživjela u ulogu antifašističkog tribuna, odlučno je u Saboru ustvrdila da ne smijemo izjednačavati fašizam i komunizam. Zapravo, ona je poručila da su Dobro i Zlo, Bijelo i Crno nespojivi. U njezinoj glavi, ispod debljeg sloja šminke, jugoslavenski komunisti neupitno su označeni kao nositelji univerzalnog Dobra.
***
Već desetljećima političari nacionalne orijentacije u Hrvatskoj pokušavaju riješiti nacionalni raskol tako da se pozivaju na osudu svih totalitarnih režima. Budući da se fašisti desetljećima označavaju kao negativci, istočnoeuropske države zatražile su da se i komunizam označi kao totalitarno društvo.[1] Pokazalo se da antife na području RH ne prihvaćaju takav „truli“ politički kompromis. To bi se kosilo s njihovim najdubljim instinktima. Politička shizofrenija nije samo hrvatska posebnost. Nju možemo naći i kod drugih naroda. Ona ima duboke biološke etničke korijene, ali Hrvatska može poslužiti kao povijesno ogledni primjer.
Za hrvatske ljevičare najbolji su primjer totalitarizma fašizam i nacizam, a kada je riječ o boljševizmu, onda je to samo devijacija koja se veže za političara Staljina. Zato je dirljivo čitati u Hrvatskoj enciklopediji kako je totalitarno društvo u SSSR-u prestalo postojati 1953. poslije smrti Staljina[2]. Autor teksta ne nalazi za potrebno uključiti jugoslavenske komuniste i drugu Jugoslaviju kao primjer totalitarnog sustava? A političke stranke, koje baštine tradiciju KPJ-a, nemaju potrebu kritički pogledati u svoj uzor. Umjesto toga, oni su prihvatili taktiku napada. Tako su za njih svi protivnici koji dovode u pitanje njihovo viđenje povijesti revizionisti ili neprijatelji povijesne istine. U Hrvatskoj je za to najbolji primjer uporno održavanje političke mitologije o ustaškom logoru u Jasenovcu kao mjestu masovnog ubijanja.
Zadržimo se sada na pojmu totalitarizma koji svi načelno osuđuju. Svaka odgovorna vlada trebala bi imati pred očima dugoročne interese cjeline (totaliteta) naroda i države. Ako političari nemaju pred sobom interese cjeline, onda se ponašaju kao vojni zapovjednici koji ponegdje pobjeđuju, ali na kraju gube rat. Teško je dokučiti što suvremene antife podrazumijevaju pod pojmom totalitarizma. Za naše potrebe recimo da je to količina nadzora i represije koju provodi neka vlada za realizaciju svoje politike. Ako prihvatimo takav kriterij za boljševike u SSSR-u i nacionalsocijaliste u Njemačkoj, onda stvari izgledaju ovako:
Vojska
Srednji i viši zapovjednici Crvene armije bili su i članovi vladajuće stranke. Boljševicima ni to nije bilo dovoljno pa su uspostavili paralelnu kontrolnu uspravnicu koju su popunjavali politički komesari. Nadalje, NKVD imao je svoje vojne postrojbe veličine divizije koje nisu bile u zapovjednom lancu redovne vojske. Njihova zadaća nije bila štititi državu od vanjskog, nego od unutarnjeg neprijatelja u pozadini.
Za razliku od toga primjera, u njemačkoj redovnoj vojsci (Wehrmacht) bio je zabranjen rad stranaka. Znalo se koji su viši časnici simpatizeri Hitlerove vlade, a koji nisu. Ali Hitlerova vlada nije pokušala izvršiti čistku nepouzdanog osoblja sve do neuspjelog atentata na Hitlera u srpnju 1944. godine. Odmah poslije preuzimanja vlasti Hitler se morao fizički obračunati s vodstvom SA (Sturmabteilung) jer nije bio voljan prepustiti svojoj stranačkoj miliciji vođenje vojske. Dobrovoljačke SS postrojbe su, slično kao u SSSR-u, bile izdvojene iz vojnog lanca zapovijedanja. Razlika je u tome što su pripadnici vojnog krila SS-a (Waffen SS) bili po potrebi uklopljeni u zapovjedni lanac redovne vojske tijekom vojnih operacija.
Policija
Njemačka tajna policija (Gestapo) nije bila ni približno moćna kao NKVD i nisu imali svoje borbene postrojbe. Ona je bila popunjena profesionalnim osobljem iz policije iz razdoblja prije 1933. godine. Pada u oči činjenica da je brojno stanje tajne policije pred izbijanje rata (1939.) bilo svega 32 000 ljudi, uključujući tehničko i uredsko osoblje. U šest logora njemačke vlasti su, prije početka rata, imala ukupno 21.400 zatvorenika po svim osnovama. [3] Zanimljivo je da je posljednji šef Gestapa Heinrich Müller, karijerni policajac, pristupio vladajućoj stranci tek 1939. godine kada je došao na čelo tajne policije.[4] Prema svjedočenju vođe SS-a Heinricha Himmlera, na području njemačke države nije bila ustrojena doušnička mreža.[5] Albert Speer postao je Hitlerov ministar naoružanja, a da nije bio član vladajuće stranke. On tvrdi da se učlanio u stranku tek u vrijeme bitke za Staljingrad i da Hitler nije tražio od njega da čelni rukovoditelji njegova ministarstva moraju biti nacionalsocijalisti.[6]
Sigurnosni aparat SS-a (Schutzstaffel) nije djelovao u redovnoj vojsci. Tako se moglo dogoditi da je admiral Wilhelm Canaris,[7] kao šef vojne obavještajne službe (Abwehr), bio aktivno u opoziciji Hitlerovoj vladi i radio za zapadne saveznike sve do 1944. godine. Osim Canarisa, bilo je niz viših zapovjednika i civila koji su pred kraj rata kontaktirali sa zapadnim saveznicima. Sve to govori u prilog tvrdnji da je Hitlerova vlada imala neusporedivo manju kontrolu u ovom važnom dijelu države u odnosu prema stanju u Crvenoj armiji.
Gospodarstvo
Boljševici su potpuno ukinuli privatno vlasništvo u proizvodnji. Na taj su način započeli najveći gospodarski politički eksperiment u povijesti. Kao rezultat, oni su morali primijeniti najveću količinu nasilja prema svojim građanima. Možda bi jedino bilo potrebno više nasilja kada bi nekome palo na pamet zabraniti seksualni nagon. Praktično, kod njih je unutarnji rat protiv neprijatelja naroda trajao sve do početka rata s vanjskim neprijateljem 1941. godine. Za razliku od njih, nacionalsocijalisti nacionalizirali su samo monetarni bankarski sektor, a kretanje kapitala bilo je stavljeno pod najveći mogući nadzor. Privatna inicijativa i vlasništvo u proizvodnji ostali su neometani od države.
Autoritarni sustav
Najveće sličnosti između dva sustava nalazimo u području političkog uređenja. Oba su odlučno protiv liberalnog parlamentarnog koncepta i na njega gledaju s prijezirom. Razlikuju se prema načinu preuzimanja vlasti: jedni nasilno, a drugi kroz političku borbu unutar parlamentarnog sustava.
Odnos prema religiji
Borba protiv religije bila je jedno od glavnih obilježja u boljševičkoj državi. Boljševici su, prvi u povijesti, formirali vladajuću elitu koja vodi službeno rat protiv svih tradicionalnih religija. Njihov se ateizam pretvorio u novu svjetovnu religiju sa svim obilježjima religioznog fanatizma. Veliki je povijesni paradoks taj da je kršćanstvo imalo više zajedničkih vrijednosti s boljševizmom, nego s nacionalsocijalizmom. Nacionalsocijalistički stav prema kršćanstvu imao je, među ostalim, temelj u Nietzcheovoj kritici judeo-kršćanstava te je bio nespojiv s njegovim pogledom na svijet. Za razliku od boljševika, nacionalsocijalisti nisu nikada objavili otvoreni rat religiji.[8]
***
Mnogima u Hrvatskoj nije jasno da je Rezolucija Vijeća Europe koja osuđuje komunizam, ostala mrtvo slovo na papiru. Boljševička praksa nije nikada bila, ni približno, izložena medijski, filmski, politički ni propagandno kao nacionalsocijalistička. Nadalje, ova je tematika i danas, poslije toliko vremena, podvrgnuta cenzuri, prešućivanju i represiji. To je ujedno i razlog zašto je u ovom tekstu obrađeno samo političko razdoblje u Njemačkoj od 1933. do 1939. godine.
Nema ništa novo u navedenim podatcima i ocjenama. Sve bi to trebalo biti poznato obrazovanim pripadnicima antifa koji su rođeni poslije Drugog svjetskog rata. Uzimajući sve u obzir, teško je objasniti logiku koja djeluje u glavi antifa zastupnice u Saboru. Možda je ona za nas nedostupna zbog debljeg sloja šminke, a možda je ta šminka kriva da do njezina mozga ne dopiru glasovi stari već desetljećima: „Jugokomunistički projekt je odavno mrtav jer je bio društveno i politički neodrživ.“
Prizor 3
U mjesecu svibnju 1945. godine komunisti su bez borbe preuzeli vlast u Zgrebu. Sve je završilo neviđenim represalijama. Budući da su tom prilikom nastradali “njihovi”, antife taj događaj ponosno obilježavaju paljenjem kresova koji simbolično označavaju izlazak iz mraka i dolazak svjetla jugoslavenske komunističke vlasti. U znak sjećanja i gradonačelnik se pridružio ovom značajnom događaju. Njih nimalo ne zanima činjenica da su se Hrvati morali 1991. ponovno boriti protiv tih osloboditelja.
Hrvatski politički košmar toliko je složen za opisati i dobro bi došao novi Dostojevski sa svojom profinjenom psihološkom analizom, ali nije isključeno da bi i on digao ruke od posla.
[1] Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. (https://branitelji.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Nikola/Rezolucija%201481.pdf)
[2] https://enciklopedija.hr/clanak/totalitarizam
[3] Njemačka je 1939. godine, neposredno prije početka Drugog svjetskog rata (uključujući pripojene teritorije poput Austrije i Sudeta), imala približno 79 do 80 milijuna stanovnika. Prema popisu iz svibnja 1939., u samom „Starom Reichu“ (Altreich) živjelo je oko 69,3 milijuna ljudi, dok je s novim pripojenim područjima taj broj bio znatno veći.
[4] McDonough, Frank. 2015. The Myth and Reality of Hitler’s Secret Police. Hodder and Stoughton. London.
[6] Speer, Albert (1905. – 1981.). 1980. Sjećanja iz Trećeg Reicha. Otokar Keršovani. Rijeka.
[7] Wilhelm Canaris (1887 – 1945)
[8] Friedrich Nietzche (1844. – 1900.), njemački filozof, Genealogija morala, Grafos – Beograd, 1983., Prva rasprava Dobro i zlo (Dobro i rđavo).
Sumrak idola, Grafos – Beograd, 1977., str. 38.
No Comment! Be the first one.