MODERNA I SUVREMENA UMJETNOST – INTERNACIONALNA ARHITEKTURA – I. dio

Godinama slušam i gledam kako se moderni i suvremeni umjetnici dive jedni drugima, kako biranim riječima objašnjavaju ono što ja ne vidim i ne osjećam. Unutarnji glas mi je uvijek govorio da tu nešto nije u redu. Stalno sam sebi postavljao pitanje kako obrazovani ljudi mogu nalaziti ljepotu u nečemu što nikada prije nije bilo prihvaćeno kao lijepo?

Moje su se unutarnje dileme polako raščistile kada sam počeo slagati cjelovitu sliku o dekadentnom društvu u kojem živim. U dekadentnom društvu ne može biti originalne ni velike umjetnosti. Pojednostavljeno, ako se društvo rastače, onda i umjetničko izražavanje slijedi taj proces. Njega vidimo kao raspad svih formi u figurativnoj umjetnosti, a u glazbi osjećamo kao nestanak melodije i harmonije.
Sada sam postao mirniji, i dok gledam na TV-u prikaze pojedinih umjetničkih izložbi ili spomenika, počinje me zabavljati verbalna akrobatika u opisivanju nečega kao lijepog, a što ja ne mogu vidjeti niti osjetiti. Dopuštam mogućnost da su horizonti moje mašte i intelekta nedovoljno široki, ali se tješim činjenicom da bi takvu ocjenu onda trebalo protegnuti na umjetnički ukus od antike pa na ovamo. Beskonačno verbaliziranje i medijsko nametanje bezlične umjetnosti izgleda kao suvremena inačica Andersenove bajke o carevom novom ruhu. Ovdje su bezizražajni i nesimetrični geometrijski oblici prikazani kao lijepo novo carevo ruho kome se svi trebaju diviti. Andersen je pisao za djecu, a sada imamo odrasle ljude koji u dugačkim emisijama na radiju i TV-u traže ljepotu tamo gdje je nema. Svojevremeno je njemački filozof Immanuel Kant pokušao odrediti granice ljudskoj spekulaciji. Usporedio je metafizički uzlet s golubom koji se penje naviše i pri tom sve lakše leti, da bi u jednom času utvrdio da u bezračnom prostoru ne može uopće letjeti. Danas su umjetnici i arhitekti otišli daleko od realnosti u svojim apstrakcijama, ali im nedostaje autoritet poput Kanta u filozofiji, koji bi ih spustio natrag na zemlju. Ova suvremena estetska metafizika medijski je sveobuhvatno podržana. Ne postoji u arhitekturi i umjetnosti medijska afirmacija figurativnog i klasičnog ideala. Naprotiv, mediji i cehovi umjetnika populariziraju aukcije suvremenih umjetničkih djela gdje se cijene pojedinih uradaka umjetno dižu u nebo. Suvremeni Andersen ne bi trebao pisati bajke, treba samo uzeti primjere kojih ima naokolo u izobilju.

Pitanje za one koji ne poznaju Zagreb: razgledate ovaj objekt i ne znate ništa o njegovoj svrsi. Napišite što vidite na dolje priloženim slikama.

Moji su dojmovi sljedeći:
Pitanje je je li navedena lokacija prikladna za podizanje Spomenika domovini? Živimo u državi u kojoj 25. lipnja nije državni praznik (Dan nezavisnosti) pa ne treba čuditi da ne postoji suglasnost ni oko toga gdje treba biti izgrađen najvažniji nacionalni spomenik. Izgledno je da neće biti prihvaćeno ni ovo rješenje. Kada bi kojim slučajem uskrsnuli Meštrovića, čak i njegov autoritet ne bi bio dovoljan političarima da kažu: „Evo, to je to“.
Betonska gradnja podsjeća na slavoluk/nadstrešnicu. Za razliku od sličnih objekata, a u skladu sa suvremenim minimalističkim trendovima, njegove su površine posve glatke i jednolično obojene u bijelo. Nigdje nikakva traga reljefu koji bi podsjećao na svrhu spomenika. Navodni slavoluk tako je ogoljena betonsko armirana konstrukcija i ne daj bože da je obložena granitom ili mramorom, to bi bilo previše tradicionalno, još gore, klasicistički. Tu ne smije biti staromodnih stupova ili kolonada. Vatra izbija iz kamena koji je izrezan i zakrivljen kako netko ne bi slučajno pronašao poveznicu s nečim iz realnog svijeta. Taj osjećaj ogoljene i hladne betonske konstrukcije prvi put sam osjetio ulazeći u golemu novootvorenu građevinu koja se zove Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (čitaj: Muzej dekadentne umjetnosti).

Ogoljenost nadstrešnice/slavoluka nije slučajna, nego je pravilo. Kada gledamo stare građevine u europskim gradovima, onda možemo primijetiti da su se vlasnici uvijek trudili da, u granicama svojim mogućnosti, ukrase makar pročelja svojih zgrada. O ukusima ne treba raspravljati, ali nikada u povijesti europske arhitekture nije palo na pamet imućnim investitorima da naručuju građevine koje nemaju nikakve ukrase i koje neće privući pažnju nijednom promatraču. Moglo bi se reći da ova nadnacionalna i bezlična arhitektura samo slijedi dominantne egalitarističke trendove poslije Drugog svjetskog rata.

Dok nije bila poznata upotreba armiranih betonskih konstrukcija, arhitekti su htjeli – ne htjeli, morali poštivati određena pravila statike i simetrije. Sada više ništa ne stoji na putu njihovom kreativnom erosu. Kako se nikada nisu zapitali zašto nigdje u povijesti europskih naroda nikome nije palo na pamet graditi ovakav „slavoluk“? Čudni su ti apstraktni kreativci, njima je sve dopušteno i za sve imaju naširoko verbalna objašnjenja. Bez verbaliziranja neupućeni promatrač ne bi mogao shvatiti svu dubinu zamisli – suvremena ezoterija. Ovako zamišljen „slavoluk“ mogao bi stajati u bilo kojoj zemlji. On je nadnacionalan, čak astralan, jedno veliko ništa.

Veliki stakleni zid

Na prvi pogled izgleda kao zid napravljen od jednakih ledenih elemenata. Za autora to je Zid bola i simbolizira sve žrtve koje su pale za hrvatsku slobodu. Za nekog drugog promatrača to je samo poluprovidni zid bez nekog određenog značenja.
To je apstrakcija koju mogu razumjeti samo posvećeni. Nameće se i jednostavno pitanje: što ima tražiti staklo kao građevni materijal u konstrukciji spomenika ovoga tipa?

„Oluja 95.“

Kninski spomenik „Oluja 95.“ također ima motiv slavoluka. Za razliku od svih dosadašnjih „slavo – lukova“, ovdje nema ništa zakrivljeno, dominiraju elementi euklidske geometrije pod kutom. Izgleda da slavoluci ne smiju imati simetriju, sve mora biti nekako nepravilno prelomljeno, neproporcionalno. Autor je upotrijebio kamen, ispod slavoluka upisana su imena poginulih i nestalih boraca. Iz toga se može odmah zaključiti o svrsi spomenika. Ali bijele ploče usađene u crni kamen ispod luka ostaju nejasne običnom promatraču. Još je nejasnije značenje dvaju kamenih neobrađenih gromada pokraj slavoluka. U najboljoj tradiciji apstrakcije njima se može pripisati svakakvo značenje. Autor zaboravlja da nije dužnost promatrača otkriti što je on zamislio, nego obrnuto, on treba proizvesti takve oblike i likove koji kod većine ljudi pobuđuju osjećaje primjerene povijesnim događanjima na tom prostoru.

Bilo je još ponuda za spomenik “Oluja 95.”…

Hotel u krugu vojarne na Črnomercu

Očito je da je arhitektu poslužilo grafičko rješenje maskirne odore kao inspiracija za uređenje fasade, i to je lijepo rješenje. Kada je riječ o konstrukciji zgrade, onda je nemoguće reći što mu je bila inspiracija. Možda je to bilo ružno deblo nekog trulog drveta, a možda je to bila samo želja da se napravi nešto što potpuno odudara od arhitekture okolnih zgrada iz austrijskih vremena. Sve su te zgrade zaštićene kao spomenici i njihovo obnavljanje mnogo košta, ali ta ograničenja ne vrijede za „moderne i suvremene“. Oni se mogu neograničeno poigravati nepravilnim oblicima o trošku države. Važno je napraviti nešto provokativno, nešto što odudara od okoline i što će prolaznici morati prokomentirati. Ovakva građevina može biti i preskupa i ružna, ali važno je biti „suvremen“, imati dosta armiranog betona i onda sve prolazi.

 Spomenik Neznanom junaku na Avali i Oltar domovine na Medvedgradu kao kontrast

Kao kontrast zgodno je pogledati kako je Meštrović riješio položaj i oblik sličnog spomenika na Avali (brdo 511 m nv, 1938.) pokraj Beograda (Spomenik Neznanom junaku).

Tako je to radio Meštrović

Nije mi poznato je li Meštrović odredio mjesto na brdu Avala, ali je sigurno da ga je prihvatio i pritom napravio odgovarajuće rješenje. Za ovaj spomenik nije potrebno dugačko objašnjavanje upućenih. On svojom pojavom ostavlja dojam monumentalnosti, ozbiljnosti i težine. Tu nema stakla, a antičke karijatide odjevene su u narodne nošnje tadašnje države. Točno je da se Meštrovići ne rađaju često i da bi ga bilo promašeno kopirati, ali njegovo djelo može poslužiti kao inspiracija da treba makar pokušati biti originalan. Onaj umjetnik koji to pokušava, mora prvo vjerovati u sebe i biti spreman ne slijediti slijepo bezlične, apstraktne umjetničke i arhitektonske trendove.
Svi suvremeni arhitekti trebali bi sebi postaviti jednostavno pitanje: zašto njihove kreacije ne privlače turiste kao one stare?

Zbog usporedbe, dobro je pogledati i lokaciju i spomeničko rješenje za Oltar domovine na Medvedgradu kod Zagreba.

Lokacija spomenika na Avali neodoljivo podsjeća na izbor Medvedgrada za Oltar domovine. Ovdje već imamo odstupanje od apstraktnog kanona u prepoznatljivim elementima hrvatskog grba i obnovljeni stari Medvedgrad kao cjelinu. Nažalost, autor je i ovdje upotrijebio staklo u konstrukciji grba, što je promašeno. Stakleni elementi ubrzo su popucali ili ih je netko razbio. Građevni materijal mora osigurati trajnost i u izvanrednim prilikama. Na primjer, Meštrovićev spomenik izdržao je granatiranje Crvene armije 1944. Njihovi su topnici u početku mislili da je riječ o njemačkom utvrđenju na Avali.

Prvi planirani kosi obelisk

U početku bijaše ružna građevina na Trgu maršala Tita u Zagrebu i svi su bili složni u ocjeni da je bila ružna,

a onda ona postade „moderna i suvremena“ na preimenovanom Trgu Republike.

Okruženje jednoga od najljepših trgova u gradu nije moglo pokolebati arhitekta da ponovno napravi novu/staru građevinu koja nema nikakve veze s arhitekturom trga. Tu je i zamrznuta sunčeva zraka koja pada na tlo iz pravca sjevera? Ona je ujedno i jedina kosa konstrukcija na velikom trgu. Ako je pokraj nje prizemljeno Sunce, otkuda onda ta zraka dolazi? Nadalje, otkuda još jedno prizemljeno Sunce u blizini u istom gradu (Bogovićeva ulica)? Čudni su ti suvremeni planeri, dovode u pitanje svemirske realnosti ili se tu možda radi  o ovozemaljskim psihološkim problemima.

Naguravanje prvog kosog obeliska i novo/stare građevine u prostor Trga Republike u Zagrebu uobičajena je praksa suvremenih arhitekata. To je način da se provokacijom i kontrastom skrene pozornost. Isti slučaj imamo u Parizu gdje su „suvremeni i moderni“ ugurali svoje metalno-staklene piramide u dvorište bivše palače francuskih kraljeva, danas muzej Louvre. Uprava muzeja morala je napraviti nove podzemne prilaze muzeju zbog velikog broja posjetitelja. Prihvaćeno je rješenje američko-kineskog arhitekta koji neobično voli piramide i koristi priliku da ih svugdje instalira. U ovom slučaju postavio je tri nadzemne piramide nasuprot renesansnoj palači u Parizu! Tko zna, možda je u stvaralačkom zanosu bio na trenutak u vezi s egipatskim faraonima koji su dugo ležali na čuvenom lokalitetu kod Kaira?

Budući da Kinez-Amerikanac mnogo voli piramide, odlučio je napraviti još dvije, ali podzemne, na istom lokalitetu. Od te dvije jedna je okrenuta naglavačke, a druga manja čudom je ostala „normalna“ – vrhunac suvremenog poigravanja oblicima zahvaljujući nehrđajućem čeliku koji može svašta podnijeti.

Kao i obično, mediji su izvještavali da građani u početku nisu prihvatili teleportaciju piramida iz Egipta, ali su kasnije postupno shvatili da je to ono pravo i da je njima upravo mjesto u dvorištu renesansne kraljevske palače.
Od lošeg uvijek može biti gore, nekada i superlativ može imati više stupnjeva. Sudbina ove zgrade njemačkog muzeja to zorno pokazuje. Ovdje se „suvremeni“ arhitekti nisu zadovoljili da postave nešto zakošeno pokraj zgrade koja ima svoju vertikalnu harmoniju, nego su postali arogantni do te mjere da su „napali“ samu zgradu svojom kosom metalnom konstrukcijom. Na taj način očito su mislili da će oplemeniti zastarjele oblike i tako joj udahnuti suvremeni estetski lik.

Gornja slika predstavlja vojni muzej u Dresdenu  koji je sagrađen sedamdesetih godina XIX. stoljeća. Stara neoklasicistička dama preživjela je mnoge promjene uključujući savezničko bombardiranje u veljači 1945.

Njemačke vlasti su početkom XXI. stoljeća odlučile ponovno staviti zgradu u funkciju muzeja. Budući da u cijeloj Njemačkoj nisu mogli naći pravog, doveli su arhitekta iz SAD-a. Taj se čovjek prihvatio posla i (2011.) temeljito osuvremenio staru zgradu tako što je simbolično zabio veliki metalni klin u staru konstrukciju. Njegovo obrazloženje glasi: “Otvorenost i transparentnost nove fasade, predstavlja otvorenost demokratskog društva, u kontrastu je s krutošću postojeće zgrade, koja predstavlja ozbiljnost autoritarne prošlosti”. Ovo je sigurno pravi primjer destruktivnosti, arogancije i nedostatka mašte suvremenih arhitekata. Arhitekt je bio do kraja jasan, neoklasicistička građevina je kruta i kod njega izaziva negativne emocije. Čudno povezivanje arhitekture i političke borbe. Možda je za takve ljude i Partenon bio previše krut.
Izgleda da su “suvremeni bombarderi” bili, za neoklasicističku damu, destruktivniji od savezničkih bombardera 1945.

Predaja kaže da su se stanovnici Graza u Austriji ozbiljno zamjerili bogovima. Ljutiti bogovi su jednoglasno izabrali kaznu koja će nanijeti dugoročnu štete gradu i izabrali su jednog “suvremenog” arhitektu kao izvršitelja ne sumnjajući u njegovu “dobru” volju. Isti je izvrsno obavio zadaću tako što je napravio objekt koji nalikuje na golemog ugojenog parazita koji se ugnijezdio u posve strano urbano okruženje i koji prijeti da ga uništi. Sve ove arhitektonske egzibicije imaju u osnovi provocirati pažnju i na taj način stvoriti dojam da se tu radi o nečemu što doista vrijedi pažnje. Zamislimo kako bi ovo zeleno čudovište izgledalo na otvorenom prostoru gdje nema kontrasta ili u okruženju sličnih objekata.

Američki grad Cleveland zadesila je još veća nesreća nego u prethodnom slučaju. U Austriji se zeleni proždrljivac samo uvukao između zgrada, sada su „normalne“ zgrade napravljene samo zato da se istakne njihovo uništenje. Nova krovna konstrukcija potpuno razara staru, a ono što je ostalo od klasičnog kostura je iskrivljeno pod snagom malignog tumora koji je već uništio krov i sada spušta svoje metastaze na niže. Sve je ovdje nesimetrično i zakrivljeno, kao da je netko izdao naredbu da tako mora biti. Vizualni dojam je jasan, ali ono što stoji iza toga u glavama arhitekata malo je teže objasniti. Još je teže objasniti kako gradske vlasti pristaju financirati tako skupe projekte koji potpuno odudaraju od sredine. Kao i ostali ljudi, arhitekti gledaju kuda puše vjetar, kako ih poučavaju profesori i tko dobiva prestižne nagrade. Psihologija stada obuhvaća sve slojeve društva i samo rijetki se mogu oteti njezinom utjecaju. Najbolji dokaz da je to tako je činjenica da bi ovakvo idejno rješenje za građevinu u istom gradu u XIX. stoljeću bilo proglašeno kao suludo.

Uloga političara kada su u pitanju spomenici

Političari imaju veliku odgovornost u izboru arhitektonskih spomeničkih rješenja. Oni su dužni odrediti osnovna obilježja koja žele vidjeti u ponudi na natječaju. Ako nemaju dovoljno mašte, onda moraju odabrati savjetnike koji je imaju i poslušati njihovo mišljenje. Ako nisu zadovoljni savjetima, mogu i odustati od gradnje – bolje je ne uraditi ništa nego napraviti nešto ružno i skupo. U medijima su se već pojavili prijedlozi o privremenom zaustavljanju gradnje sličnih objekata. Kupac treba birati robu koju će kupiti i ne dopustiti trgovcu da mu on nameće „moderno i suvremeno“ kao jedino rješenje. Mnogo toga se promijenilo u Zagrebu od austrijskih vremena. U ono bi vrijeme bilo nezamislivo da gradonačelnik dade suglasnost na skupa arhitektonska i umjetnička rješenja kakva danas prolaze.

„Moderni i suvremeni“ europski muzeji

Kao da se natječu tko će napraviti ružniji muzej. Ne daj bože nekakve simetrije ili stupova, to ne bi bilo „suvremeno i moderno“. Reljefi i kipovi bili bi previše lokalni i tradicionalni znakovi koji bi narušili ljepotu čiste apstrakcije koja je bez vremena i prostora. Ona može značiti svašta i ništa. Za suvremene arhitekte srednjovjekovni su skolastici male bebe, ovi posljednji svoju su pojmovnu paučinu raspredali na području koje je po svojoj prirodi apstraktno (teologija). Nije im padalo na pamet da nameću apstrakcije u prikazivanju likova iz Biblije ili u gradnji sakralnih objekata. Dobro, ne postoje takva stvorenja kao anđeli polu-ptice polu-ljudi, ali se lijepo može vidjeti na prikazima što su ptičja krila, a što ljudsko tijelo. Kada je riječ o suvremenoj arhitekturi, za cijeli su metež glavni „krivci“ svuda dostupni različiti metali i armirani beton koji omogućuju apstraktno poigravanje oblicima koje prelazi u iživljavanje. Muzej suvremene umjetnosti u Bilbau može stajati i u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Tragično je da danas ne postoji nijedan vlasnik medija koji bi ugostio redatelje, umjetnike, akademike koji bi kazali: „Car je gol“ – dosta je toga!
Čuvena Andersenova bajka nije više bajka, ona je postala stvarnost. Toplo preporučam čitateljima koji su je davno pročitali da osvježe sjećanje, a onima koji su mladi, da je pročitaju. I jednima i drugima jamčim intelektualno zadovoljstvo.
Kada jednog dana homo europeus izumre, neki novi stanovnici ovih prostora dugo će razbijati glavu pitajući se čemu su ovakve građevine služile. Bit će im teže to dešifrirati nego Francuzu Champollionu egipatske hijeroglife. Francuz je imao pred sobom grafeme iz kojih je iščitao određeni smisao, a to je logika egipatskog i grčkog jezika. Ovdje toga ključa nema, besmisao se ne može dešifrirati.

Zbog izuzetne “ljepote”, Gugenheimov muzej u Bilbaou je postao uzor i putokaz mnogim suvremenim arhitektima. Oni su  potražili stvaralačko nadahnuće u ovoj građevini i tako su u mnogim državama nastale, sve ljepše i ljepše replike.

Kakva ljepota!  Svaki put kada je pogledam vidim nešto novo, nešto što nisam prije vidio.

Bilo bi zgodno poslušati objašnjenja koja daju turistički vodiči posjetiteljima tijekom razgledanja ovih velebnih građevina. Nije to lagan zadatak za vodiče. Oni moraju ispredati pojmovnu paučinu tako da to zvuči običnim ljudima veoma stručno i na taj način prinuditi posmatrače da nezgodna  pitanja zadrže za sebe. U svakom slučaju lakše bi im bilo objasniti Hegelovu filozofiju nego ovaj kaos.

A tek ovi razigrani krovovi u drečavim bojama – važno je biti suvremen.

Na prvi pogled ovaj objekt podsjeća na puževu kućicu ili nešto što nije, ovom prilikom, zgodno opisivati. Tako će ostati nejasno za povijest što je arhitekti poslužilo kao inspiracija, ali je sigurno da nikome u Bordeauxu nije, do tada, palo na pamet graditi nešto slično. Arhitekta to sigurno ispunjava ponosom, važno je napraviti kontrast i onda je sigurno da će preko medija izroniti iz anonimnosti. Pretpostavljam da su uslijedile i dodjele prestižnih nagrada.

Kako je to samo tajnovita građevina, nećete pogriješiti s objašnjenjem jer njega ionako nema. Možda je ono zapretano duboko u kretivnoj mašti arhitekta, samo što mi to ne vidimo…

Pogledajte ovo lepršavo poigravanje sa staklom, armiranim betonom i čelikom. Nestrpljivo očekujem objašnjenje od arhitekta ili nekoga od upućenih u tajnu, kako bi spoznao što je “umjetnik htio reći”.

Muzej je posvećen američkim Indijancima…

Ova građevina nije sigurno na Marsu, ali je toliko misteriozna da bi je mogli smjestiti na planet koji je još više udaljen od Sunca.

Nitko još nije utvrdio gdje se nalazi ova građevina, ali to nije važno. Ona je toliko bezlična da može stajati svugdje, a najbolje nigdje. Možemo je privremeno nazvati Neidentificirani prizemljeni objekt (NPO).

Ne usuđujem se ništa kazati. Stojim nijem pred ovom ljepotom…

***

Ovom prilikom pozivam čitatelje da se uključe u dobrovoljno dodavanje slika „najljepših“ primjera suvremene arhitekture. To može biti veoma zabavno.
(nastavlja se)