U drugoj polovici 19. stoljeća austrougarske vlasti odlučile su izgraditi tvornicu duhana u Zagrebu. Pogledajmo na kakav su način gradske vlasti riješile izgled fasade ovog industrijskog objekta na tadašnjoj periferiji.
Kada se projektiraju proizvodni objekti, onda vlasnici imaju na umu, prije svega, ukupne troškove. U ovom slučaju država i grad su, osim navedenog, bili spremni uložiti znatan dio novca u uređenje neorenesansne građevine koji nema veze s profitom. Htjeli su ostaviti i trajnu estetsku poruku suvremenicima i budućim generacijama. Zasigurno su bili svjesni toga da ulažu novac u nešto što nije profitabilno, ali su našli unutarnje zadovoljstvo u tome da nakon kratkih mandata ostavljaju svojevrstan spomenik koji će svojim skladom i ljepotom i ubuduće privlačiti pažnju ljudi i koji će pri tom uvijek povezivati ugodan estetski doživljaj s gradskom upravom koja je stajala iza ovakve građevine.
Poslije Drugog svjetskog rata izgrađena je, uz postojeću, visoka zgrada za potrebe administracije. Može se diskutirati o tome koliko je to bilo sretno rješenje, ali o onome što je kasnije naraslo uz staru zgradu, teško da ima mjesta za diskusiju.
Možda je ovaj kontrast najbolja slika o tome što se u međuvremenu dogodilo u glavama Gradske uprave i arhitekata. Poslije svega, nameće se logično pitanje: je li Zagreb osuđen na gole staklene površine ispod kojih stoji armirano betonska konstrukcija koja po prirodi stvari omogućava modernim arhitektima neograničenu slobodu. Nova zgrada neodoljivo podsjeća na kaznu koja je zadesila austrijski Graz (Kunsthaus), koji se zamjerio bogovima (vidi isti naslov, I. dio).
Moderni arhitekti u Zagrebu neraskidivo su povezani sa staklom i betonom. Njihova arogancija i nametljivost nema granica. Nova zgrada morala je biti dva puta viša od stare građevine. Njezini pravokutni profili moraju, kao grane golemog stabla, natkriliti staru konstrukciju i na taj način pokazati prolazniku koliko su moderni superiorni. U ravnim staklenim površinama ima, za zagrebačke arhitekte, nešto iznimno lijepo što mi sa strane ne vidimo. I dobro je da ne vidimo. Za utjehu, možemo dodati da još nitko u povijesti graditeljstva nije došao na ideju da se divi ogoljenim euklidskim plohama. Za moderne bi bilo svetogrđe da netko za nenosive zidove pokuša ponuditi tradicionalni zagrebački građevinski materijal – ciglu. U tom slučaju mogli bi doći u napast da zidne otvore na neki način ukrase, da naprave nešto što bi imalo vizualnu poveznicu sa starom građevinom. Ali kako bi u tom slučaju moderni arhitekti naglasili da su moderni, originalni, provokativni, različiti od svega u prošlosti? Nitko se nije pitao kako će se osjećati uredsko osoblje u prostorijama u koje ulazi sunčeva toplina od lipnja do rujna, a zimi hladnoća te koliko košta godišnja klimatizacija takvih prostora.1
***
Čelnici Gradske uprave Zagreba su poslije Drugog svjetskog rata iz ideoloških razloga maknuli sa središnjeg trga konjaničku figuru bana Josipa Jelačića. Tako je horizontala glavnog trga ostala bez spomen-obilježja, da bi poslije upriličili dijalektički arhitektonski skok u visinu kada je 1959. godine između „buržoaskih“ četverokatnica nikla visoka stakleno-čelično-aluminijska konstrukcija.
***
Zaljubljenici u staklo i beton ne zadovoljavaju se samo zgradama koje su nekoliko puta više od okolnih, nego njihove konstrukcije moraju biti nakošene, uvrnute i neproporcionalne. Tako svi u kontrastu vide njihovu originalnost u odnosu prema tradicionalnoj arhitekturi. Zahvaljujući metalu i betonu ostavljaju dojam da za njih podjednako ne vrijede ni tradicionalni europski uzori kao ni fizički zakoni.
***
Arhitekti su za početak zamislili tipičnu ostakljenu četverokutnu građevinu. Izgleda da im se pojavila potreba da nešto uljepšaju, da to ne bude samo jedan u nizu spomenika Euklidu. Način kako su to uradili pokazuje da su dobro pazili da ukrasi i promjene na ovojnici zgrade ostanu potpuno apstraktni i nesimetrični. Ovakvu građevinu je moguće presaditi u bilo koji grad gdje dominira internacionalna arhitektura.
***
Fotografije su uvijek zamrznuti dio vremena za sjećanje. U ovom slučaju riječ je o lijepom vremenu provedenom na MIT-u. Studenti instinktivno znaju kakvu pozadinu treba izabrati za uspomenu. (vidi slike iznad)
Američki gradovi nisu bili uništavani tijekom Drugog svjetskog rata i njihovi arhitekti su se odlučili dočarati kako je to izgledalo. Lijepa prilika im se ukazala kada je prihvaćeno njihovo rješenje proširenje postojećeg kampusa MIT-a. Izgleda da im je osnovna inspiracija bila Picassovo djelo Guernica. Razlika između njih i Picassa je u tome što je Guernica doista postojala prije bombardiranja da bi poslije poslužila slikaru kao inspiracija. U američkom slučaju arhitekti su u startu zamislili ruševinu tamo gdje je nije bilo, tako smo postali bogatiji za novo saznanje o neviđenim mogućnostima suvremene umjetnosti.
Bez obzira na naš ukus, treba priznati sljedbenicima Picassa da nisu bili toliko arogantni kao u Slučaju Zagreba, Graza i Pariza i da se nisu usudili ugurati u dvorište starog klasicističkog kampusa MIT-a, nego su se zadovoljili da njihove građevine budu na pristojnoj udaljenosti.
Studentima je jasno da ne bi bilo lijepo izabrati, prilikom fotografiranja, pozadinu u kojoj se vidi prošireni kampus koju su projektirali moderni arhitekti. Inače kako objasniti roditeljima, a kasnije i djeci da su boravili i studirali u ovakvim objektima? (vidi tri slike iznad)
Klasicistički kompleks MIT-a nisu ugrozile ni bombe ni moderni arhitekti. Njih je poslužila sreća, ali mnoge građevine nije. (slike ispod)
***
Gledano iz ptičje perspektive, vidimo nasumično razbacane zakrivljene metalne plohe i nikakva mašta ne može pomoći tome da se odredi o kakvom je objektu riječ.
Za to je potrebno spustiti se na zemlju i pažljivo pogledati što se krije ispod origamija nepravilnih ploha. Poslije određenog vremena možemo uočiti nekakve simetrične vertikalne površine. To nam daje naslutiti da se tu krije nekakva građevina koja ima ulaz. Ako priđemo još bliže, vjerojatno ćemo pronaći i naziv građevine: Koncertna dvorana u Los Angelesu u SAD-u. Bez obzira otkuda promatramo ovu građevinu, imamo dojam da je arhitektu bio važaniji origami nepravilnih ploha od koncertne dvorane. Koncertna dvorana je bila samo povod kako bi sagradio sebi spomenik.
***
Ako bi nesretni pacijent pristupio ovoj bolnici s krive strane, onda bi postojala velika mogućnost da mu se stanje pogorša i da postane potpuno dezorijentiran. Pacijent bi se mogao zapitati kakvu pomoć može dobiti u građevini koja podsjeća na veliku zgužvanu ambalažu.
Tijekom traženja ulaza pacijent može s bočne strane uočiti da cijela građevina nije potpuno zgužvana i da se na drugoj strani mogu uočiti konture nečega što podsjeća na različite građevinske kockaste blokove.
Na kraju, posjetitelj može zaključiti da je riječ o nekakvoj zgradi. Kako bi otklonio svaku sličnost sa starim načinom gradnje, arhitekt se pobrinuo ugraditi otvore koji su nesimetrični po položaju i veličini. S vremena na vrijeme, arhitekt sigurno prođe pokraj klinike ispunjen zadovoljstvom. Jedino ga zbunjuje činjenica da se ne može odlučiti koja je strana zgrade ljepša. Jednom je to zgužvana strana, a drugi put pročelje s razbacanim otvorima. U tim trenutcima unutarnji mu glas poručuje da su to dileme s kojima se susreće svaki kreativni umjetnik. Poslije dužeg vremena sve su nedoumice bile riješene kada mu je intuicija progovorila neuobičajeno sugestivno, poput proročke objave: “Sljedeća građevina treba biti potpuno zgažena, ravna ploča i tada te više neće opterećivati nepotrebne dileme”. Konačno je arhitekt uspostavio duhovnu ravnotežu. U njemu je sazrela odluka da sve što izgleda djelomično, nije dostojno pravog revolucionara u borbi protiv tradicionalnih uzora. Odmah se prisjetio suvremenih umjetnika koji su počeli objavljivati „slike“ na praznom platnu, izlagati u galerijama „skulpture“ kojih nema, kao i kompozitora čije „skladbe“ nemaju zvuk. Na kraju, većina umjetnika ljudi su koji moraju živjeti i pažljivo promatraju tko dobiva nagrade, čiji se projekti prihvaćaju i tko ima medijsku potporu. Duh stada vlada svim dijelovima društva i samo rijetki pojedinci imaju snage nastupati izdvojeno.
„UČINIMO FEDERALNU ARHITEKTURU PONOVNO LIJEPOM“
Vlada američkog predsjednika Trumpa napravila je pometnju na mnogim područjima političkog i društvenog života. Taj se predsjednik usudio osporiti i načela internacionalne arhitekture. To je sigurno izazvalo zgražanje i među arhitektima u Hrvata. Trump je potpisao izvršnu Uredbu čiji naslov govori dovoljno za sebe.
Prema Uredbi suvremena arhitektura nije lijepa i prilikom projektiranja državnih zgrada potrebno je vratiti se na klasične i tradicionalne uzore iz europske prošlosti, kao što su to uradili utemeljitelji SAD-a kada su gradili Kapitol i Bijelu kuću.[1] Oni su željeli da te građevine budu Amerikancima inspirativne i da potiču građanske vrline.
U šezdesetim godinama 20. stoljeća došlo je do promjene. Prevladala je modernistička i „brutalistička“ ili gruba betonska arhitektura.[2] Državne građevine više nisu bile prepoznatljive i mnogi su ih smatrali neprivlačnim.
Arhitekti su nastojali impresionirati svoju elitu, a ne američki narod.
Arhitektonska rješenja trebaju uljepšati javni prostor, inspirirati ljude, oplemeniti SAD i zadobiti poštovanje javnosti. One također trebaju biti vizualno prepoznatljive kao javne građevine i na prikladan način poštivati lokalnu arhitekturu.
Osim ostalog, državne građevine trebaju odražavati dostojanstvo, poduzetnički duh, snagu i stabilnost američkog sustava.
Izgled građevina treba ovisiti o potrebama Vlade i javnog mišljenja, a ne o arhitektima. U vrednovanju i izboru dizajna građevina treba slušati mišljenje arhitekata koji su se dokazali na području klasične arhitekture. Sastavljači Uredbe pobrinuli su se odrediti tko ne spada u javno mnijenje. To su umjetnici, arhitekti, inženjeri, kritičari umjetnosti i arhitekture, profesori umjetnosti i arhitekture ili članovi građevinske industrije i svi koji su na bilo koji način financijski zainteresirani za građevinske projekte.
Izbor mjesta gradnje treba biti prvi korak u dizajniranju.
***
Tekst Uredbe je kratak i jasan i možda najviše o njemu govori njegov naslov. Iz njega implicitno proizlazi da je moderna arhitektura neugledna i ružna te da treba postati ponovno lijepa, barem kada je riječ o državnim građevinama.
Možda će se i u Hrvatskoj dogoditi da političari i gradonačelnici pročitaju tekst ove Uredbe. Moguće je da će određeni broj arhitekata početi preispitivati svoje uzore, skupiti hrabrost i početi nuditi rješenja koja imaju inspiraciju u klasičnoj i tradicionalnoj arhitekturi. Može se dogoditi da na čelo Zagreba dođu ljudi koji imaju više mašte i koji ne bi nikada dopustili da im arhitekti nameću jedini mogući stil gradnje kao u slučaju Spomenika domovini ili Muzeja suvremene umjetnosti. (Vidi I. dio ovog teksta)
Sve su ovo lijepa priželjkivanja, ali nada mora postojati. Navedena Uredba u jednoj velikoj zapadnoj državi daje elemente za nadu. Pitanje je samo koliko će dugo ona biti na snazi uzimajući u obzir silinu političkih obračunavanja u SAD-u i odnos snaga.
Ono što možemo sa sigurnošću utvrditi jest činjenica da dekonstruktivna arhitektura[3] neće nikada i nigdje u budućnosti biti svrstana u zaštićenu kulturnu baštinu. Ona može biti označena jedino kao spomenik dekadencije i razgradnje.
Danas je dekadencija očita i u drugim područjima umjetničkog izražavanja. No, kada je je riječ o arhitekturi, onda postoji jedna velika razlika. Činjenica je da umjetničke galerije i koncertne dvorane posjećuje samo mali dio stanovništva jer su ljudi potpuno zaokupljeni svakodnevnim problemima i nemaju odgovarajuće duhovne potrebe. Kada je riječ o arhitekturi, onda stvari stoje drukčije. Svi su prisiljeni „posjećivati“ trgove kao velike stalne arhitektonske izložbene prostore. Pritom prolaznici, bez obzira na intelektualni profil, svjesno ili nesvjesno, moraju ponijeti sa sobom određene dojmove. Autori teksta koji je potpisao američki predsjednik s pravom naglašavaju da javne građevine ne nude samo apstraktni umjetnički doživljaj, nego imaju i šire društveno značenje. Vladajuće elite (svjetovne i crkvene) u europskoj povijesti to su instinktivno uočavale. Njima se nije moglo dogoditi da odobre projekte koji ne zadovoljavaju navedene kriterije. Cjelokupna arhitektura, a posebno javne građevine u prošlosti i sadašnjosti, jedan je od najjasnijih pokazatelja stanja duha jednog naroda. Nietzsche bi rekao da su građevine spomenici njegove volje za moći. Slijedeći njegovu misao, moglo bi se slobodnije kazati da je današnja internacionalna/bezlična arhitektura najbolji pokazatelj njegove nemoći.
[1] „Tradicional architecture“ podrazumijeva, osim klasičnog stila, i gotski, romanski, španjolski, kolonijalni i druge stilove koji imaju povijest u različitim dijelovima Amerike.
[2] „Brutalist architecture“ označava stil koji se pojavio u arhitekturi početkom 20. stoljeća. Karakteriziraju ga masivnost i profili poput blokova, grubi geometrijski oblici i naveliko korištenje ogoljenog lijevanog betona.
[3] „Deconstructivist architecture“ ili dekonstruktivizam, stil u arhitekturi koji se pojavio kasnih osamdesetih godina i koji karakterizira fragmentacija, nesklad, nepovezanost, nepravilni oblici i izgled nestabilnosti.
- Prema privatnim informacijama, arhitekti tvrde: „…da je korištenje stakla u pretjeranoj mjeri zapravo čista reprezentacija, demonstracija bogatstva i moći. Oduvijek je tako, New York je pravi primjer.
Dakle, ostakljenoj je kući, u odnosu prema onoj s nekim standardnim prozorima, potrebno 50 – 70 % više energije za grijanje, dok joj je za hlađenje potrebno čak i preko 100 % više energije.
Često bi to staklo trebalo biti i boljih karakteristika kako bi se zadovoljili propisi, a to je i do četiri puta skuplje. A moguće je i da stvar neće zadovoljiti pa je potrebno uložiti i u npr. fotonapone, odnosno neki obnovljivi izvor energije, kako bi se namaknula energija potrebna za funkcioniranje objekta te zadovoljili propisi energetske učinkovitosti.
A već bi bolje bilo da su barem parapeti prozora od punih zidova, a izvana da staklo samo bude obloga, ako je već do estetike i izgleda objekta.
Jer uz sve to, takvi objekti uglavnom ne “podržavaju” ni vanjsku zaštitu od sunca…“ [↩]
No Comment! Be the first one.