U duljim vremenskim razmacima imam neku neobjašnjivu potrebu pogledati u tekstove Schopenhauera.[1] I svaki put mi izgleda kao da sam pročitao nešto novo, tako jasno i uvjerljivo. Imam dojam da mi ovaj izvanredni čovjek nanovo daje u ruke moćno optičko pomagalo za razumijevanje života i svijeta koji nas okružuje. Ovaj intelektualni fenomen najbolje je objasnio sam filozof. Njegova je teza da autor mora, prije svega, imati jasno posložene misli u svojoj glavi i da tek onda slijedi jednostavno i logično izlaganje. Onaj autor čije su misli zbrkane u glavi, ne može imati konzistentan i jasan stil izlaganja. Upravo je ova tvrdnja/dijagnoza filozofskog izražavanja skrenula moju pozornost na Schopenhauera prije pola stoljeća. Tada sam, kao dio literature za studente, pokušao čitati Hegelovu Fenomenologiju duha. Taj mučni pothvat doveo me u stanje intelektualne nesigurnosti. Počeo sam se pitati zašto Hegel ima tako teško razumljiv stil i imam li ja dovoljno razvijen intelektualni aparat da bih mogao pratiti izlaganje ovog filozofa.
Tek poslije diplomiranja iznenada mi je pritekao u pomoć Schopenhauer sa svojom ocjenom da je Hegelova pojmovna paučina toliko zamršena i čitatelja toliko dezorijentira da više ne zna što čita. Schopenhauer je, među ostalim, bio umjetnik pisane riječi, koji je u svojim djelima pokazao da je moguće izražavati se jednostavno i razumljivo, čak i kad je riječ o graničnim pitanjima koja zaokupljaju pažnju malog broja mislećih ljudi. Još više, možemo dodati da je jednostavnost izražavanja preduvjet za bilo kakvo izlaganje.
Budući da je Schopenhauer bio na pravom tragu kada je u svojoj glavi posložio osnove svijeta kao volju i predodžbu, mogao je sebi dopustiti luksuz jednostavnog izražavanja bez straha da neće biti dovoljno jasan ili da će ispasti manje vrijedan u očima čitatelja. Osim toga, bio je svjestan da je veliki čovjek i da piše za buduće naraštaje. Ali dogodilo se da je i njegov intelektualni antipod, Hegel, pisao za buduće naraštaje. Njegov pogled na svijet poslužio je kao jedan od misaonih temelja za Marxov znanstveni socijalizam. Schopenhauer je umro 1860. godine i bilo bi zanimljivo, da je živio duže, pratiti njegove reakcije na ovu svjetonazorsku simbiozu.
Osim jasnoće izlaganja, kod Schopenhauera mi je još jedna stvar trajno privukla pažnju. On ne ispreda pojmovnu paučinu u zraku, nego se čvrsto drži iskustva. To radi na način koji stalno ostaje u sjećanju čitatelja. Kada se zamorimo prateći metamorfoze Hegelova „apsolutnog duha“, Schopenhauer nas neočekivano spušta na zemlju i pokazuje kako djeluje volja za životom na primjeru krtice. Krtica, onako poluslijepa, stalno u blatu, ne osjeća se nimalo depresivno. Ona je potpuno zaokupljena brigom kako prehraniti sebe i svoje potomstvo i nema potrebu pogledavati u nebo i biti zavidna pticama koje imaju „bolji život“. Ovo kod njega nije slučajno. On u životinjskom svijetu stalno traži primjer i potvrdu objektivacije volje za život. Kada je riječ o čovjeku, da bi bio do kraja uvjerljiv i jasan, on tvrdi: „Kada bi netko zapitao gdje se može postići najintimnija spoznaja one unutarnje biti života, one stvari po sebi koju sam ja nazvao volja za život, gdje se ta bit najjasnije pojavljuje u svijesti ili gdje ona sama pronalazi svoju najčistiju objavu? – Ja bih mu mogao reći: u ugodi koja se očituje u aktu kopulacije. Eto, tu.“[2]
On ide dalje, spušta se u takozvanu mrtvu prirodu i nastoji pokazati kako i tamo funkcionira volja na najnižem stupnju objektivacije. Njegova argumentacija u svim tekstovima neodoljivo podsjeća na maštovitog kompozitora koji lijepo provlači u svim varijacijama osnovnu temu tako da je čitatelju uvijek zanimljivo.
Kako bi on rado opisao primjere volje za život u „živoj prirodi“ i ljudskom društvu da je imao na raspolaganju kasnija otkrića molekularne biologije i genetike. Bio bi to i literarno estetski doživljaj za čitatelja. Genetičari su utvrdili da je u osnovi svih živih bića multiplikacija vlastita genotipa uključujući i čovjeka. Nema tu nikakve „životne sile“, nikakve više sile, samo slijepa želja za beskrajnim umnažanjem organskih molekula i ništa više. Zanimljivo je da je čovjeka koji je otkrio molekularnu strukturu DNK doživio sličnu sudbinu kao Schopenhauer.[3]
Schopenhauer je bio iznimno obrazovan čovjek. Osim toga, imao je na raspolaganju svježa iskustva o tome kako izgleda jedno od povijesnih ozbiljenja Hegelova apsolutnog duha na primjeru Francuske građanske revolucije i kasnijih ratova koje je vodio Napoleon. Ti svježi primjeri nisu nimalo pokolebali Schopenhauera u ocjeni da iza svih događanja u ljudskom društvu stoji samo volja za životom. Doista, ako gledamo na ljude iz Schopenhauerova promatračkog balona, svi valovi, uključujući olujne, izgledaju podjednako kao besciljno rasipanje energije. Ovi se posljednji stalno ponavljaju u dužim vremenskim razmacima i mogu napraviti goleme štete, da bi se sve poslije smirilo, i tako unedogled.
Svaki je čovjek svjestan nezasitne volje u sebi i u drugima. Većina se potpuno prepušta njezinim zahtjevima i to je glavni uzrok boli i patnje. Schopenhauerova filozofija nudi rješenje u obuzdavanju i potpunom opovrgavanju volje. Ovo posljednje doista je predmet za diskusiju, ako bi to prihvatila većina ljudi. Da su Schopenhauerovi i Nietzscheovi roditelji prihvatili potpuno utrnuće volje i askezu, onda bi naš intelektualni horizont bio znatno osiromašen. S druge strane, Schopenhauer nudi dijagnozu i rješenje kako ljudi mogu živjeti mirnije i s manje patnje. Ovdje nije riječ o pukom teoretiziranju jer većinu ljudi razdiru uvijek novi prohtjevi. Život suvremenog čovjeka daje mnoštvo primjera; potrošačka groznica, život na kredit, kupovanje nepotrebnog i preskupog, zavist i nepotrebno prepiranje oko nevažnih stvari… Nadalje, Schopenhauer ispravno primjećuje da se nezasitna volja ne zaustavlja poslije postignutih ciljeva. Naprotiv, ona odmah nalazi nove, i tako u beskraj. A kada se nakratko dogodi bonaca, čovjeka spopada nešto još gore – dosada. Ljudima najteže pada samoća i suočavanje sa svojom prazninom. Kako bi izbjegli nepodnošljivo stanje mirovanja, u pomoć priskaču različiti štapovi, lepeze, sve što se može vrtjeti i premještati iz ruke u ruku. Najnovije spasonosno rješenje, kako bi ljudi pobjegli od sebe samih, jest mobitel. Ono što je za bebe duda, to je danas za mlade i odrasle postao mobitel. Da nema ove spasonosne naprave, kako bi monotono bilo putovati zagrebačkim javnim prijevozom! Za očekivati je da će ubrzo neke vremenske kazne biti izrečene u formi zabrane korištenja mobitela.
U drugoj polovini XIX. stoljeća na filozofskoj sceni njemački narod je izbacio na površinu još jednog velikog mislioca. Nietzsche[4] je ispravno ocijenio da u ponašanju velikih društvenih skupina i njihovih vođa nije riječ samo o volji za život, nego o volji za moć. Za razliku od Schopenhauera, on izvlači ispravne zaključke iz užasne oluje koja je zadesila francuski narod, a koju historičari označavaju kao Francuska građanska revolucija. I nije mu bilo teško pronaći u prošlosti i druge primjere za svoju tezu. Njegova zasluga je i zapažanje da volju za moć ne treba tražiti samo na primjeru osvajača, nego ona može biti privremeno zaogrnuta pod plaštem borbe za jednakost i pravdu.
Ako prihvatimo Nietzscheovu ideju da je volja za moć bitj svega postojećeg, onda se u ljudskom društvu logično uklapa i koncept velikog čovjeka i natčovjeka. To su rijetki ljudi koji svojom duhovnom snagom i karakterom, poput planinskih vrhova, nadilaze mediokritete svojeg vremena i služe kao svjetionici. To mogu biti veliki umjetnici, filozofi, organizatori i vojskovođe. On smatra da društveni život i političko djelovanje imaju smisla, ako se na vrhu društvene piramide iskristalizira elita najboljih (aristokrati). U toj vladajućoj eliti maksimalno se oslikava volja za moć tijekom povijesti naroda. Bez ovakvih ljudi nema ni povijesti naroda, a ljudi gube svoje orijentire koji služe kao uzori u moru osrednjosti. Ovo je afirmativni i optimistični dio volje za moći i on nije pravolinijski nego, osim izvrsnosti i veličine, ide i tragično, propadanje, dekadencija i vladavina velikog broja.
Nietzscheovo privatni život bio je ispunjen patnjom. Izgleda da je njegov psihički slom (1889.) samo rezultat stalnih zdravstvenih problema. Prema ovome, prije bi bilo očekivati od njega pesimistički pogled na svijet umjesto od Schopenhauera. Pored toga, filozof volje za moć bio je izrazito eutimična i tolerantna osoba. Jedno od njegovih prebivališta, bilo je i naselje Sils, Engadin u Švajcarskoj. Desna slika u blizini tog naselja, Nietzscheova stijena, nosi natpis da je to mjesto gdje je filozof došao na ideju o svijetu kao o vječnom vraćanju istog (Die Ewige Wiederkunft des Gleichen).
Vječno vraćanje istoga Nietzscheova je koncepcija koja ima zajedničke osnove sa Schopehauerovom voljom za životom. Za dokazivanje volje za moći nisu potrebne teško razumljive spekulacije, cijela povijest to zorno pokazuje. Očito je, čim se u jednom narodu akumulira velika volja za moć, njegove političke elite odmah imaju potrebu širenja i nametanja svoje volje susjedima. I ne samo susjedima, nego i tisućama kilometara dalje. Fizičari bi kazali da se jedna sila širi sve dotle dok ne naiđe na podjednako snažnu silu ili centar moći. Volja za moć je iracionalna i vladajuće elite u povijesti nisu nikada imale potrebu zaustaviti se i postaviti sebi pitanje ima li to sve smisla. Svaki je narod imao u vladajućoj eliti određeni broj ljudi koji su znali razmišljati i koji su bili svjesni da visoka amplituda volje za moći nije vremenski neograničena i da će kad-tad moćni cunami izgubiti svoju energiju. Ništa od toga ne događa se u glavama političara i vojnih zapovjednika koji osjećaju da su moćniji od drugih. Primjeri iz povijesti najbolje pokazuju da je volja za moći najdublja odrednica čovjeka, da ga neodoljivo usmjerava i da potpuno određuje njegovo ponašanje. Samo mali broj mislećih ljudi ima sposobnost propitivati ima li nešto smisla ili nema, dok moćni val nezadrživo nosi sve sa sobom. Rimskim aristokratima i narodu bilo je normalno vladanje drugim narodima i ropstvo jer su svoje preobilje moći osjećali kao prirodno stanje. Ovo načelo podjednako vrijedi i za manje narode i pokrete. Relativno gledajući, možemo kazati da je njihova megalomanija još više izražena i da je često imala teške posljedice. Za to možemo naći mnoštvo primjera u novijoj europskoj povijesti.
Ova dva svjetonazora ne treba ni kojem slučaju promatrati kao suprotstavljena. Onaj tko je pažljivo čitao oba autora, lako će uočiti da je Schopenhauer aktualizirao sve osnovne teme koje je poslije, iz drugog kuta i na svoj način razradio Nietzsche. Oni se izvanredno dopunjuju i kao cjelina predstavljaju vrhunac europske misli. Oba mislioca antipodi su političkom i duhovnom trendu koji je vulkanskom snagom izbio na površinu u Francuskoj građanskoj revoluciji i koji se nastavio širiti među europskim narodima. Za razliku od Schopenhauera, Nietzsche je polazeći od osnovne pretpostavke o volji za moć, ispravno ocijenio da je u Francuskoj XIX. stoljeća riječ o dubokom tektonskom poremećaju koji će zatresti europske narode. Antički povjesničari označavali su barbare kao strane narode koji dolaze sa strane i koji su opasnost, ali Nietzsche po prvi put govori o „invaziji barbara odozdo“. On nije znao kako će to politički izgledati u budućnosti, ali je poput starozavjetnog proroka upozorio da je Pariška komuna[5] samo probavni poremećaj u usporedbi s ratovima koji dolaze.
Do sada su fizičari bezuspješno pokušavali definirati opću teoriju koja bi ujedinila četiri glavne sile u fizici. Izgleda da je to pošlo za rukom Schopenhaueru i Nietzscheu kada su filozofski odredili volju kao sveopćeg pokretača ne samo „žive“, nego i „mrtve prirode“. Svi oni koji vole moralizirati o povijesti, tražiti dobre i loše strane, naše i njihove, podsjećaju na ljude koji s povezom na očima pokušavaju naći izlaz iz zamršenih hodnika povijesti. Ako hoćemo razumjeti ponašanje ljudskih skupina i država i izaći iz labirinta na svijetlo dana, onda treba poći od pretpostavke da u ljudskom društvu postoje samo različiti centri moći sa svojim interesima. Jednostavnije ne može biti.
[1] Arthur Schopenhauer (1788 – 1860.) njemački filozof. Glavno djelo napisao je prije navršenih trideset godina, Svijet kao volja i predodžba (Die Welt als Wille und Vorstellung, 1819).
[2] O religiji. 2014. CID-NOVA d.o.o. Zagreb. Str. 110.
[3] James D. Watson (1928. – 2025.) i Francis Crick otkrili su 1953. godine molekularnu strukturu DNK-a. To je bilo epohalno otkriće vrijedno Nobelove nagrade. Budući da se Watson usudio javno govoriti o tome da se njihovo otkriće odnosi i na ljudske rase, odmah je postao „kontroverzan“ i znanstveno eutanaziran. U znak protesta, ovaj hrabri čovjek javno je ponudio na prodaju svoju Nobelovu plaketu. Akademske zajednice i vlasnici medija u svijetu kao i u Hrvatskoj nisu imali potrebu prikladno obilježiti njegovu smrt. Akademski građani i političari poput male djece znaju kada ne treba rukama dodirivati vruću površinu: pec, pec!
Pokazalo se da su Watsonova i kasnija otkrića molekularnih biologa u potpunosti u skladu sa Schopehauerovom koncepcijom volje za život.
[4] Friedrich Nietzsche (1844 – 1900.) njemački filozof.
[5] Revolucionarno ključanje u Francuskoj započelo je 1789. pod nazivom građanska revolucija da bi se nastavilo 1848. i na kraju u Parizu 1871. godine pod nazivom Pariška komuna.
No Comment! Be the first one.